Autor: Slađana Bukovac
Izdavač: OceanMore d.o.o., 2020.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
184 stranice, 10 kratkih priča, prva zbirka iz pera Slađane Bukovac, poznate autorice po romanu "Putnici" nagrađenog Slavićem i Kiklopom za debitantsku knjigu godine. Pjesničkom zbirkom "Nijedan pauk nije savršen" je bila nominirana za Kiklopa za poeziju. Toliko pametno/teških pitanja u ovom djelu da bi se od svake priče bez problema mogao napisati po jedan roman. Teme toliko male, a velike kao život.
Ne znam odakle bih krenula s mojim viđenjem pročitanog jer kompleksnost izrečenog je ogromna. Dugo nisam naišla na ovakvu knjigu koja "ubija" na svakoj svojoj stranici. Ubija svakom rečenicom zbog težine koju sadrže, stavova, ubija temama, likovima, podvojenim osjećajima, ubija tugom i nezadovoljstvom, ubija strahom života. "Što me trenutačno dovelo u sumnju da između odlučnosti i okrutnosti i nema bogzna kakve granice."
Toliko strašno iskrena viđenja običnih svakodnevnih stvari, toliko savršeno opisanih da se cijeli scenarij čitajući proživi s čvorom u grlu ispred mutnih očiju koje se pune suzama. Često je tu razumijevanje i prepoznavanje.
"Moj je muž imao pse, i bio zgrožen njihovom smrtnošću. Na određeni ih je način osuđivao, gotovo diskriminirao, njihov kratak životni vijek doživljavao je kao neizlječivu povredu na koju nije znao odgovoriti drugačije nego da ih se posve, i trajno liši. Iza čega je ostala upravo jeziva čežnja, guranje dlanova kroz metalne rešetke na ogradama nepoznatih kuća, kako bi se pogladila glava, ili uhvatila šapa."
Sam naslov nam govori da se ovdje, u svakoj priči žele odstraniti životinje jer one o kojima spisateljica pripovijeda su zle, one najgore. One koje nam skraćuju život, uništavaju naše tijelo, tjeraju nas na promjene (što je često pozitivna stvar) i žele nam pokazati koliko smo (ne)zadovoljni sa svojim proživljenim danima. "Formira li bolest ličnost jednako uspješno kao što uspješno razara tijelo, nalazi li se istinska zrelost tek u toj točci kad sve osim produžetka života postane irelevantno?"
Način na koji mi prihvaćamo našu novu situaciju koju sada dirigira tamo neki rak ovdje je prikazan i kroz viđenje bliskih osoba koje također pokušavaju shvatiti koji im je zadatak u cijeloj toj priči. Kada te takva promjena pogodi, ostati pribran, fokusiran i najbolja moguća podrška je kao osvajanje jackpota. Kako znamo mogućnost osvajanja istog je manji od mogućnosti da te pogodi grom, što nije nimalo utješno. "Pretpostavila sam kako se krug zatvorio: ona i suprug, sjedeći u tišini, stvorili su nepodnošljivo tjeskobnu masu, ta dva elementa su u međusobnoj interakciji samo poticali daljnji strah i tjeskobu, panika se sve brže uspinjala spiralom užasa, morali su se razdvojiti."
Zašto se nama, našim bližnjima pojavljuju te neželjene životinje i žele uništiti sve pred sobom? Zar nije život sam po sebi dovoljno izazovan i bez toga? Vjerujem da je "svemir" (Bog, energija) odlučio uputiti nas na pravi put baš tom šetnjom s novim životinjskim ljubimcem nadajući se da ćemo se uspjeti vratiti na pravu stazu. "Kao što često nije, jer ljudi, barem u ovom podneblju, i ovom vremenu, sve učestalije uspijevaju postati ono što uistinu jesu tek u situacijama tragičnim, i izvanrednim. U normalim situacijama pate od izvjesnog preobilja karaktera i temperamenta, guše se u višku."
Put koji je naš i nama predviđen, a nestao nam je iz vidika, mi sami moramo odlučiti vratiti mu se kada se izgubimo u preširokom i često nebitnom okruženju. Posložiti svoje prioritete i uprijeti svu moguću volju i želju prema novom jutru je na nama, nikom drugom. "Ozdravljivanje nešto je na što se treba dosljedno odlučiti, ne sastoji se od pasivnog objekta bolesti i kvalificiranog izlječitelja."
Svakodnevna borba je teška i onima bez neželjenog životinjskog ljubimca, a kako li tek onima koji imaju tog novog suputnika koji ih vuče prema dolje... Ponekad je jako dobro pronaći nešto što će nam misli odvratiti od svih negativnih situacija i misli, a smatram da je čitanje jedan od odličnih bjegova: "Čitanje podrazumijeva nešto drugo, odsutnost tuđih glasova, usporeno disanje, okretanje stranica vlastitom rukom." Vraća nas nama, u sadašnji trenutak i zabavlja tuđim rješivim situacijama.
Ovo gore sve navedeno je moje viđenje pročitanog uz pokoji izvađen citat s kojim sam rezonirala, kojeg sam preopoznala, citat koji otvara još puno mogućnosti za rasprave i razmišljanja. Ogoljeno, suho, sirovo, a tako lijepo i poetički pisano. Sigurna sam da ćete u ovoj zbirci pronaći puno toga što tjera na razmišljanje, prepoznati kako druge tako i sebe, ljutiti se na sudbinu i željeti ispraviti sve nepravde. Baš kao što biste to htjeli napraviti u svakodnevnom životu kada biste mogli biti "savršena" podrška u datom trenutku. Dobro je kada želimo biti najbolji za sebe i za druge, pozitivno je ako se trudimo biti bolji nego što smo bili jučer. Jer, teško je... Teško je odstraniti životinju...
"Bilo mi je neugodno zbog slabosti, činilo se sramotnim, neprirodnim biti preosjetljiv na niža bića, životinje."
"Je li primitivan svijet zao, ili je jednostavno primitivan, određen vlastitim pravilima o dobru i zlu, koja su izvana nedokučiva?"
Add comment
Comments