Recenzija knjige: Pop

Roman Pop još je jedan dokaz u nizu koji stoji na strani kvalitetne domaće književne scene. Ovo je autoru Ediju Matiću već četvrti roman. Predstavljanje na kojem se tražila stolica više održano je u Splitu u vrijeme Mediteranskog festivala knjiga, a više o tome u nastavku.

Pop je još jedan žanrovski izmiješan roman. Počinje kao krimić (i završava uostalom jer se na kraju tek sve otkriva), prerasta u duhovitu dramu prožetu blagim humorom, ali nigdje ne ide bez ljubavi. Roman zapravo započinje od kraja, od mjesta gdje je za lažnog fratra/popa/svećenika Jadrana Grobareka predstava završena. Policija mu je ušla u trag i privela ga. No ono što nas svih zanima (što se dogodilo i zašto se uopće morao dovesti u situaciju da iz urbane i elitne sredine u kojoj je radio kao tjelohranitelj pobjegne na zabačeni otok prerušen u popa) vrlo brzo postaje manje važno i prava zvijezda romana postaje sam otok i život na njemu. Jadrana je svoj dolazak obrazložio vrlo kratko i nezahvalno - zdravstveni razlozi i potreba za duševnim mirom. U te sfere osobnosti nitko se ne osjeća pozvanim propitkivati.

"- Proći će - tiho mu je odgovorio Jadran, rekavši u dvije riječi simpatičnom otočkom svećeniku jedinu istinu u koju je cijeloga života vjerovao."

No ono što se po dolasku događa jest da su ga svi iznimno dobroćudno dočekali i prihvatili kao svojega. Otočki župnik don Marko dao mu je potpunu slobodu i omogućio mir koji mu je potreban, a šarolika galerija likova od kojih ne znaš koji je od kojeg bolji i zanimljiviji, činila mu je dane.

Pričalo se u to vrijeme da je moj djed nekako unaprijed točno znao kad netko u selu umire. Uvijek bi ga baš dan ranije vidjeli da na vanjskom rubu groblja priprema novu parcelu i zabija kramp u zemlju za novu raku. Mnogi su ga izbjegavali zbog toga, okretali glavu umjesto pozdrava, šaptom mu prišivali vještičje moći, a on je samo radio svoj posao i govorio kako se od nečeg mora živjeti, pa makar i od smrti.

Djelo je iznimno pitko i zabavno, opuštajuće i zanimljivo, duhovito i blago. Ono što jako osvaja je stil pisanja. Roman je napisan s toliko pažnje i ljubavi, točno se osjeti kako autor voli svoje likove, radnja nas taman drži koliko treba, a humor je tako suptilan, duhovit, blag i nježan. I isto tako, ono što je posebno privlačno je vizualizacija. Cijeli je roman od početka do kraja iznimno filmičan, scene su tako žive da ih možemo bez problema dočarati. A uz to su često a kakve nego zabavne - zar ne možete zamisliti dvije udovice kako se sunčaju na grobnim pločama?

"Perka Stankova i Anica Mihić sunčale su se na grobnim pločama pod crkvicom. U ostatcima ljeta maleno je groblje nudilo sve što im danas treba: more koje pljuska oštre stijene, ugrijane podloge za bolna leđa, sunce na umornim licima i, kad ustreba, dovoljno hladovine od širokih borovih krošnji. I ono što mu je bilo najvažnije - spokoj uz pokojnike. Tu su se osjećale sigurno, iako bi promatrač mogao pomisliti o uzaludnosti takve sigurnosti jer je traže baš od onih koji su ih napustili. Muževi umiru prvi - jedan je od komentara koji se često čuje na otoku. Žene u crnini dio su folklora, ali i podsjetnik na tu crnu statistiku."

Otok ima posebnu ulogu u cijeloj priči. Iako neimenovan, svatko iz ovih južnih krajeva potvrdit će općepoznate otočke karakteristike, s tim da su ovdje jako mile i drage, možda zato i što se radi o više ili manje župnoj zajednici. Život je jednostavan, kao i ljudi, svi su dobronamjerni, a toga nam, neće se nitko pobuniti, nedostaje. I naš se lažni pop počinje mijenjati jer mu se sve to sviđa.

Osim zanimljivih likova, umirujućih i zabavnih dijaloga i dobrote koja se provlači između svih redova, prisutne su i (ne)zabranjene ljubavi, seks, ubojstvo, ali sve vrlo fino i nenametljivo, bez da s osjeti da se s nekog kuta gledanja može otvoriti pitanje tabuiziranih tema.

Predstavljanje romana odvilo se dakle na Mediteranskom festivalu knjige, i to 5. rujna, a uz autora su sudjelovale i Tanja Mravak kao moderatorica, te Marina Vujčić kao urednica. 45 minuta proletjelo je u času jer su svi troje bili iznimno dobro raspoloženi i naprosto ih je bio gušt slušati.

Na samom početku pušten je video zapis koji je zbog tehničkih poteškoća puka di je bija najzanimljiviji. U to nas je uvjeravao sam autor, s pravom, i ponosno predstavio djelo iz samoprodukcije. Inače se i sam autor bavi fotografijom, a izrazio je želju da bi volio da se Pop ekranizira, i da će se za to i sam potruditi. Smatram da bi taj potez bio pun pogodak odnosno prava šteta da se to ne dogodi.