Autor: Želimir Periš
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2020.
Recenziju napisala: Ivana
„Anka je shvatila. Nema lakih rješenja. Nema planova koji te u nekoliko jednostavnih koraka mogu izvući iz govana. Nema vradžbine koja će pokretom ruke pobrisati zapisanu sudbinu. Nema molitvi koje ti mogu otkupiti grijeh. Jadni i mizerni, sa svojom smo mukom zauvijek vezani.“
Kad je roman zadarskog pisca Želimira Periša najavljen kao postmodernistički guslarski ep o devetnaestostoljetnoj vještici Gili iz Dalmatinske zagore, kao proza koja dolazi u kombinaciji s desetercima, sve je zvučalo vrlo ozbiljno, učeno i pomalo neprikladno za širu publiku. I može se i dalje tako gledati, naravno, ima svakakve publike, no svakako je ispalo, meni barem, totalno drugačije od očekivanog i zamišljenog. Ovako se nešto ne može uopće zamisliti, barem u našim običnim glavama. :-)
„Mladenka kostonoga“ nešto je u potpunosti novo, drugačije, odvažno, hrabro, pametno, zabavno, opsežno, kompleksno i vrlo promišljeno strukturirano. Iako je sve više očito da živimo u novom dobu književnosti gdje se razne sadržajne i konceptualne granice pomiču, Perišev roman pak u svim svojim kombinacijama ne nalikuje na išta dosad objavljeno u hrvatskoj književnosti, ali i šire.
Može se ukratko opisati kao priča o Gili, vidarici iz sredine 19. stoljeća (točnije rođene u Čapljini 1805. godine) koja se bavila travarenjem u sjevernoj Dalmaciji i koja je potpuno bijele kose. No svaki je i kratki i dugi opis nedovoljan, a i nepotreban, jer se djelo treba doživjeti.
Autor se uhvatio u koštac sa svime i svačime, a nekronološki nas vodi kroz Dalmaciju, Istru i Austriju. U brojnim intervjuima koje sam s guštom čitala otkrio je kako je u početku htio pisati o jednome, a završio na potpuno drugome.
Kazao je između ostalog da je roman inspiriran istinitim pričama, budući da je proučavao i iščitavao etnološke zapise, običaje, slušao i zapisivao iskustva ljudi na našem prostoru. Skupio je mnoga svjedočenja o vradžbinama raznih vračara i pretočio ih u jednu čudesnu ženu Gilu.
Priznao je također da mu je prva ideja bila da napiše priču o vještici, tj. vračari, travarici ili kako god, koja je „iskorištavala“ ljudska praznovjerja da bi im istim načinom i pomagala.
No onda je shvatio da se iz tog jednog zamišljenog smjera ne može dohvatiti i obuhvatiti sva složenost i dubina života i ljudskog postojanja. Zato se Gila na kraju pomladila i ostarila, postala naivna, pa onda zrela i moćna.
Postala je opasna buntovnica i simbol borbe za prava običnih ljudi, a otpratili smo je kroz brojne faze njezina života i kroz sve promjene, jer se svi kroz život mijenjamo i oblikujemo, bilo da nas prisile životne (ne)prilike ili da sami to uvidimo. Na kraju su se ubacile i brojne druge teme iz čega se opet pokazala piščeva angažiranost, ali i ležernost. Oštrouman i duhovit, obrušava se na nametnuti patrijarhat i licemjerje, na lažne vrijednosti, bilo one vjerske, političke ili narodne.
Pokazao se kao autor koji vidi svijet oko sebe i razumije ljude, koji suosjeća s potlačenima i kojemu još jednom tema žena, tj. upravo ženske potlačenosti nije strana. Uz sve to je i zabavan u izričaju i u vođenju kroz roman, ne dopuštajući čitatelju da mu je dosadno ili Bože sačuvaj predvidivo.
Priznao je da i sam voli da je tako. Na kraju je, više od ičega možda, ispao roman o ljubavi i roditeljstvu, a zbilja je sjajno prikazan unutarnji život općenito, koji se naravno odražava i na vanjski, u svim svojim nelogičnostima, borbama i patnjama, i u tome kako stalno drugačije mislimo i kako nas situacije, pogotovo nevolje, oblikuju, a povijest se stalno ponavlja. Izvrstan pisac, izvrstan roman, nema se što drugo reći.
„Kolika je samo moć noći, nitko te više ne može vidjeti, nitko te ne mjerka pogledom, nitko te ne prosuđuje ni osuđuje. Tko te ne vidi, ne može ni pokazati na tebe. Ne može, kad prođeš ulicom, kimnuti glavom u tvom smjeru pa došapnuti drugima neku pakost. Ne može reći: vidi jon kosu, za koga se nako oblizala? Ne može reći: vidi jon cice špicaste ka stine. Tko te ne vidi, ne može ti ništa. Ne može te ni zaustaviti.“
…
„Anka je shvatila. Ne može se pouzdati u mrak. Kao što u mraku svijet ne vidi nas, tako ni mi ne vidimo svijet. U ničemu je previše stvari. Ništavilo je puno zamki.“
Add comment
Comments