Recenzija knjige: Gospođa Black

„Otići ću daleko, i nikada se neću vratiti. Odlučila sam to, i lakše mi je. Nitko mi i ništa neće nedostajati. Nikada. Ljudi su uvijek sami. Netko prije, netko kasnije. Ja prije. Treba to prihvatiti. Žena može i zna biti sama. Ženama to prija. Ali žene imaju sise i na njih se uvijek neko nakači. Žene imaju maternicu i u njoj uvijek nešto potraži svoje utočište. To nas baš sjebe, barem na neko vrijeme. U svakom slučaju, to nam preokrene život. Ne želim umrijeti, nemam taj poriv u sebi. Želim živjeti, ali ne ovdje. Bit ću sama, iako ću, možda, zbog preživljavanja, zbog odluke da postanem sebična, morati pronaći dobrog, starijeg muškarca, gospodina, koji će me održavati u finom stanju. Ali, bit ću sama pored njega. Već ga vidim; i znam, taj će me stariji gospodin pustiti da samujem.“

I dugo nakon čitanja romana Gospođa Black ne mogu se oteti dojmu da se jedna ovakva priča ispričala na ovakav način. Jer mogla je ovo biti još jedna pa možda i bolno tužna i iskrena ispovijest žene koja je pretrpjela ono neoprostivo i koja se iz toga uspjela donekle iščupati.

Mogla je naravno otići i u patetiku i beskrajne suze nad nepravdom i tragedijom. Ali otišla je u hladno, gotovo bešćutno, ali na način da se zbog toga ne zgražamo. S dovoljno oštrine, britkosti i crnog humora, pretvorila se u priču koju ćemo unatoč nekim nedostatcima, zapamtiti i cijeniti.

„Vjeruj muškarcima kad ti priznaju svoje loše strane, dodao je. Nema tu romantike.“

Nema tu neke velike ni radnje koja bi se nužno trebala prepričati. Gospođa Black iz naslova je Valentina, Crnogorka, koja je pobjegla iz životnih neprilika i nevolja u bolji život, u život kojemu se na prvu nema što zamjeriti, dapače, možemo zavidjeti. Uspješan, bogat i strpljiv suprug, raskošna kuća, mir, stabilnost, tišina.