Autor: Emmanuel Carrère
Izdavač: Vuković&Runjić, 2022.
Prijevod: Željka Somun
Recenziju napisala: Ivana
Još od Kraljevstva, Emmanuel Carrère zaokupio je moju pažnju i nikad je nije vratio. I dalje, svaka njegova knjiga prepoznatljiva je i jedinstvena, odiše njegovom oštroumnošću i iskrenošću.
„U životu pomaže ako si svjestan da je svaki trenutak tek prijelaz, da vrhunac najavljuje pad, a poraz buduću pobjedu. Kad vam se život osmjehne, korisno je znati da će vas uskoro propustiti kroz šake, a kad tapkate u tami, da će opet svanuti. To vas čini oštroumnima, to vam daje samopouzdanje. Pomaže vam da relativizirate stanja svoje duše. Barem bi trebalo.“
Knjiga započinje zapisima o jogi, meditaciji i „odmoru“ Vipassani. Napuštajući svoj stan u Parizu, odlazi u utočište Vipassanu koje se nalazi u središnjoj Francuskoj, a tu planira provesti deset dana usavršavajući svoje vještine meditacije i kroteći svoj ego.
„Volio bih da mi misli budu druge, a ne te koje jesu jer te koje jesu, a koje sam već toliko puta navodio, isprazne su, ponavljajuće, patetično samožive. Volio bih da moje misli budu dostojanstvenije, da na njih budem ponosan, da primjerice budu nesebične. Volio bih biti dobar čovjek, volio bih biti usmjeren sebi sličnima, volio bih biti pouzdan. A ja sam samoljubiv, nepostojan, opterećen opsesivnim htijenjem da budem veliki pisac.“
Jogu i meditaciju autor prakticira dugi niz godina te daje brojne definicije i objašnjenja što mu one znače. No naravno da tu priča nije ni približno ocrtana, tako da se ne dajte zavarati ako niste ljubitelj istih. Ovdje imamo dosta optimističnih i mirnih dijelova, autor je trenutno na dobrom mjestu, zadovoljan je svojim životom posljednjih deset godina i u privatnom i poslovnom pogledu, što ne čudi budući da se oba kod njega uvijek prožimaju. No ubrzo dobivamo „pravog“ Carrèrea, dubokog, mračnog, bolno iskrenog. Pratimo ga tako u epizodama depresije i hospitalizacije u bolnici Sainte-Anne, a zatim i u boravku na Lerosu.
Sve su Carrèreove knjige osobne, bezobrazno introspektivne. Uzima dijelove svog života, ponajviše svog unutarnjeg života, i proširuje ih prema van, prema općenitim i konkretnim temama, kako bi se što više približio istini i, poželjno, opravdao nadu u smisao života koji vrijedi. No to se jako, jako često ne čini tako, imamo li primjerice na umu „zazidanog dječaka“. Često izgleda da je tama jača od svjetla.
„Sve ono što me muči i proganja za kakve besane noći dok sam tako, što bi se reklo, zgromljen u mraku, zamišljam istinitijim od onoga što zamišljam kad mi se život čini lijepim, otvorenim, naklonjenim. Ja mislim da je to istina, da je to krajnja činjenica, a da su trenutci nadanja čista iluzija. Općenito gledamo, ja mislim da je noć u pravu. „Radost je dublja od tuge“, kaže Nietzsche. To je filozofsko poimanje koje bih svesrdno želio podržati, ali zađem li dublje, u one dubine bića koje nas čine onima koji jesmo i nad kojima nemamo nikakva utjecaja, ja kao i Van Gogh mislim da „će tuga zauvijek trajati“ i da ona u životu svjedoči više negoli radosti.“
Iako sebe naziva svakakvim imenima, iako djeluje da je opsjednut sobom, pogotovo time da bude veliki pisac, nema narcisoidnosti, nemoguće ga je tako okarakterizirati obzirom na to da je sve podredio istini i želji da kroz riječi utiša svoje demone.
„No to je moje breme, moja prtljaga, moramo se poslužiti onime što imamo, i meni je živjeti upravo u koži takvog lika. Jedino, kad bih barem mogao ostvariti malo opušteniji odnos s njim. Kad bih barem mogao u tom liku, opijenu vlastitom zamršenošću, vidjeti onoga jadnička kakav u biti jest, kakav još uvijek jest, pa da umjesto da pljunem na njega ili da mu podižem spomenik, da ga mogu utješiti, i plakati nad njim, i plakati s njim.“
Iako je veliki rizik, takvo duboko pronicanje u sebe može svijet učiniti boljim mjestom. No mnogi to ne mogu ni ne znaju, ali čitajući ovakve knjige, možda možemo biti korak bliže tome. Iako je život pun lošega, ono dobro i dalje možemo držati na oku. Carrèreova veličina je u predanosti, upornosti, hodanju s boli i tugom, hrabrosti suočavanja sa svakakvim mislima i osjećajima, poniznosti, jednostavnosti, koliko god se čini zamršen. Zbog svega toga, čovjeku koji je sve svoje knjige napisao jednim prstom, zauvijek ću se diviti.
Add comment
Comments