Recenzija knjige i serije: Ponoćni klub

Najavu ovog naslova nisam vidjela kod nakladnika, već se „Ponoćni klub“ (The Midnight Club) vrtio kao reklama za horor seriju na Netflixu. Tu sam se zainteresirala kratkim reklamnim videom koji je prikazivao vrlo tmurnu atmosferu stvarajući napetost iznenadnim scenama i zvukovima. Nisam htjela znati više, nikada ne želim znati više ni kada su igrani filmovi ni knjige u pitanju, ali mi je negdje u prikrajku sjećanja ostala želja za pogledati ovu mini seriju kako bih provjerila koja je tu točno pozadina.

Kad ono, to je knjiga! Serija je ekranizacija! Oho! Volim kada mogu čitati i onda gledati tuđe viđenje pretvoreno u film/seriju. Naučila sam odvojiti jedno od drugoga i uživati u svakome posebno, ali opet uspijem usporediti i primjetiti poveznice i različitosti koje onda podijelim s vama ili s nekim tko je pročitao/pogledao istu priču. Uvijek se pokaže kao interesantan razgovor jer često potiče na razmišljanje i promišljanje.

Knjiga je nastala 1994. godine, iz pera jednog od najboljih američkih pisaca romana za mlade. Christopher Pike glavne je likove smjestio u hospicij Rotterham. Dom je to za petero glavnih likova, tj. ukupno osmero tinejdžera koji umiru od neizlječivih bolesti. Ilonka, Anya, Kevin, Spence i Sandra svjesni svoje, uskoro, konačne situacije, ne odustaju od promišljanja o životu, o sebi, ljubavi, prijateljstvu i ostalim bitnim stvarima koje zaokupljaju osamnaestogodišnjake.

Kako bi si olakšali dane koje provode najčešće, zbog umora i mučnina uzrokovanih lijekovima, zatvoreni u svojim sobama, druže se u ponoćnim satima pričajući priče koje su sami osmislili. Priče su često te uz koje se nadaju dobiti odgovore na najgora pitanja ili na pitanja za koja znaju da nikada neće dočekati odgovor, ali se ne prestaju nadati. Na taj način razmišljaju na glas u društvu onih koji će ih najbolje razumjeti, istih onih koji su ovdje kako bi na što bezbolniji način dočekali kraj.

Razlike su očite, u seriji stara zgrada hospicija igra veliku ulogu, rekla bih jednu od glavnih, dok u knjizi „samo“ stvara atmosferu koje smo svjesni, ali ne idemo u neke veće dubine i poveznice s likovima.

Knjiga je vrlo tanka, manjeg formata i sa 164 stranice ukupno, što je za ekranizaciju realno gledano, kao kratka ideja, okvirni scenarij. Promjene u samoj priči nisu loše, ali su mogle biti kvalitetnije napravljene. Osjećaje koje su mladi glumci morali dočarati, a za one koji to hvala Bogu nisu morali doživjeti kako bi realno mogli prenijeti gledateljima, posao su odradili jako dobro. Teške su to emocije kako glavnih likova, tako i njihovih obitelji i prijatelja.

Knjigu bih definitivno preporučila mladim ljudima, možda onima otvorenijeg uma jer ponekad zadire u neki duhovniji svijet uz koji si likovi pokušavaju olakšati put kojim idu. Potaknut će ih na razmišljanje, sigurna sam da hoće jer će vidjeti sebe ugodno smještene s knjigom u ruci, dok između stranica prate djevojke i mladiće koji proživljavaju najgore dane svog vrlo kratkog života.

Jako je tužno podsjetiti sebe kako smo super zdravi i tek na pragu mladog života, osvješćujući navedeno preko smrtno bolesnih osoba sličnih godišta. Nije lijepo, ali je pozitivno ako se iz toga izvuče neka pouka, ako shvatimo da je život kratak i da ga sa svim svojim potencijalima tratimo pa nas to natjera da se pokrenemo. Ne mora to biti neka posebna, za čovječanstvo bitna promjena, bitno je da mi živimo svoj život ispunjen, onako kako se nama čini da bi trebali.

Poruka je ovdje jasna, kako u papirnatom obliku, tako i igranom. Cijeniti život, zdravlje, roditelje, prijatelje, znanje, cijeniti sitnice kao što su vidjeti svojim očima, lagano i duboko udahnuti svojim plućima, hodati sigurno na svojim nogama i ne zaboraviti da su to darovi koje neki nisu dobili, a neki izgubili putem. Živjeti život u svoje ime, ali i u ime onih koji to nisu mogli. Osvijestiti što imamo, što prije i na taj način aktivno proživljavati dane koji su nam pruženi na ovom našem planetu. 

Da sam u godinama za koje je ova knjiga predviđena, vjerujem da bi površnost i kratkoća koja govori o bitnim životnim pitanjima bila taman. Kako to nije slučaj, žao mi je što nisam dobila više jer osebujni likovi koje nam je autor knjige dao, imaju potencijala za puno dublju i širu analizu.