Recenzija knjige i serije: Ponoćni klub

Published on 18 May 2023 at 23:04

Autor: Christopher Pike
Izdavač: Fokus Komunikacije d.o.o., 2022.
Prijevod knjige: Igor Rendić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica

 

IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica

Najavu ovog naslova nisam vidjela kod nakladnika, već se „Ponoćni klub“ (The Midnight Club) vrtio kao reklama za horor seriju na Netflixu. Tu sam se zainteresirala kratkim reklamnim videom koji je prikazivao vrlo tmurnu atmosferu stvarajući napetost iznenadnim scenama i zvukovima. Nisam htjela znati više, nikada ne želim znati više ni kada su igrani filmovi ni knjige u pitanju, ali mi je negdje u prikrajku sjećanja ostala želja za pogledati ovu mini seriju kako bih provjerila koja je tu točno pozadina.

Kad ono, to je knjiga! Serija je ekranizacija! Oho! Volim kada mogu čitati i onda gledati tuđe viđenje pretvoreno u film/seriju. Naučila sam odvojiti jedno od drugoga i uživati u svakome posebno, ali opet uspijem usporediti i primjetiti poveznice i različitosti koje onda podijelim s vama ili s nekim tko je pročitao/pogledao istu priču. Uvijek se pokaže kao interesantan razgovor jer često potiče na razmišljanje i promišljanje.

Knjiga je nastala 1994. godine, iz pera jednog od najboljih američkih pisaca romana za mlade. Christopher Pike glavne je likove smjestio u hospicij Rotterham. Dom je to za petero glavnih likova, tj. ukupno osmero tinejdžera koji umiru od neizlječivih bolesti. Ilonka, Anya, Kevin, Spence i Sandra svjesni svoje, uskoro, konačne situacije, ne odustaju od promišljanja o životu, o sebi, ljubavi, prijateljstvu i ostalim bitnim stvarima koje zaokupljaju osamnaestogodišnjake.

Kako bi si olakšali dane koje provode najčešće, zbog umora i mučnina uzrokovanih lijekovima, zatvoreni u svojim sobama, druže se u ponoćnim satima pričajući priče koje su sami osmislili. Priče su često te uz koje se nadaju dobiti odgovore na najgora pitanja ili na pitanja za koja znaju da nikada neće dočekati odgovor, ali se ne prestaju nadati. Na taj način razmišljaju na glas u društvu onih koji će ih najbolje razumjeti, istih onih koji su ovdje kako bi na što bezbolniji način dočekali kraj.

Nevjerojatno teška tema za koju bih rekla da je onaj horor što se najavljivao na Netflixu serijom „The Midnight Club“ i tako naveo na krivi put osobe koje za taj žanr očekuju nešto potpuno drugačije. Puno se ljudi žalilo nakon čitanja/gledanja da ovdje horora nije bilo, kako ni u knjizi, tako ni u seriji. I nije, barem ne onog standardnog. Iako, onaj dio koji je drugačiji kod serije ima u sebi neke male primjese nadnaravnog, koje na kraju ipak nisu dovoljne da bi se okarakterizirale kao horor.

Ova priča je drama, teška drama o mladim ljudima koji čekaju kada će umrijeti. Svojim pripovijedanjem izmišljenih priča u knjizi nas vode u neka dublja stanja svoga uma, snova ili možda svemira i zvijezda, drugih, paralelnih života. Sigurna sam da ekranizaciju na taj način ne bi uspjeli toliko kvalitetno prikazati pa su neke priče izmijenjene, ali dovoljno su dobre da poprate svaki lik koji na taj način bolje upoznajemo.

Ono čemu se opireš, to opstaje u tvom umu. Uvijek je tako.

Neke su scene u seriji nespretno napravljene pa sam mišljenja da onda nisu bile ni potrebne, jer u knjizi su tekle razumljivo i realno, ali uz malo više prilagodbe za ekranizaciju, moglo se puno bolje. Znamo da je jedna scena u filmu puno opširnija nego pet stranica teksta u knjizi, ako je kvalitetno napravljeno. Jedan izraz lica govori puno više od nekoliko odlomaka knjige, tako da sam sigurna za mogućnost istančanijeg rezultata.

Razlike su očite, u seriji stara zgrada hospicija igra veliku ulogu, rekla bih jednu od glavnih, dok u knjizi „samo“ stvara atmosferu koje smo svjesni, ali ne idemo u neke veće dubine i poveznice s likovima.

Knjiga je vrlo tanka, manjeg formata i sa 164 stranice ukupno, što je za ekranizaciju realno gledano, kao kratka ideja, okvirni scenarij. Promjene u samoj priči nisu loše, ali su mogle biti kvalitetnije napravljene. Osjećaje koje su mladi glumci morali dočarati, a za one koji to hvala Bogu nisu morali doživjeti kako bi realno mogli prenijeti gledateljima, posao su odradili jako dobro. Teške su to emocije kako glavnih likova, tako i njihovih obitelji i prijatelja.

Knjigu bih definitivno preporučila mladim ljudima, možda onima otvorenijeg uma jer ponekad zadire u neki duhovniji svijet uz koji si likovi pokušavaju olakšati put kojim idu. Potaknut će ih na razmišljanje, sigurna sam da hoće jer će vidjeti sebe ugodno smještene s knjigom u ruci, dok između stranica prate djevojke i mladiće koji proživljavaju najgore dane svog vrlo kratkog života.

Jako je tužno podsjetiti sebe kako smo super zdravi i tek na pragu mladog života, osvješćujući navedeno preko smrtno bolesnih osoba sličnih godišta. Nije lijepo, ali je pozitivno ako se iz toga izvuče neka pouka, ako shvatimo da je život kratak i da ga sa svim svojim potencijalima tratimo pa nas to natjera da se pokrenemo. Ne mora to biti neka posebna, za čovječanstvo bitna promjena, bitno je da mi živimo svoj život ispunjen, onako kako se nama čini da bi trebali.

Poruka je ovdje jasna, kako u papirnatom obliku, tako i igranom. Cijeniti život, zdravlje, roditelje, prijatelje, znanje, cijeniti sitnice kao što su vidjeti svojim očima, lagano i duboko udahnuti svojim plućima, hodati sigurno na svojim nogama i ne zaboraviti da su to darovi koje neki nisu dobili, a neki izgubili putem. Živjeti život u svoje ime, ali i u ime onih koji to nisu mogli. Osvijestiti što imamo, što prije i na taj način aktivno proživljavati dane koji su nam pruženi na ovom našem planetu. 

Da sam u godinama za koje je ova knjiga predviđena, vjerujem da bi površnost i kratkoća koja govori o bitnim životnim pitanjima bila taman. Kako to nije slučaj, žao mi je što nisam dobila više jer osebujni likovi koje nam je autor knjige dao, imaju potencijala za puno dublju i širu analizu. 

Bez obzira na sve drago mi je da ovakva knjiga postoji i nadam se da će ih u budućnosti biti i više. Ne govori o lijepim stvarima, ali govori o stvarnim stvarima na dobar način bez patetike, bez pretjerivanja, realno i tužno, hrabro i snažno.

Suza je bilo u mojim očima, nećemo se lagati, i kod čitanja i kod gledanja. Empatija je kod mene ovdje bila probuđena, dobila sam emociju koju uvijek tražim u ovakvim situacijama i prisjetit ću se ove mladeži s knedlom u grlu i ponosom u srcu.

I knjiga i njezina istoimena ekranizacija u mini seriji „The Midnight Club“ od deset epizoda, ponudit će vam više od same razbibrige, ali neće to biti neko remek-djelo. Često je baš to potrebno za odmoriti, a opet ne otići s manje moždanih stanica nakon čitanja i/ili gledanja. Za prisjetiti se ili podsjetiti što imamo u svojim rukama ako imamo život, preporučam ovu priču u oba njezina oblika.

Vidim da je sva ova bol dobra za tebe. Okreće te natrag tvojoj nutrini. Ne moraš biti toliko emotivno potrebita. Sklopi oči i smiri tijelo. Nauči uživati u vlastitom društvu.

Ocjena: 7/10

Add comment

Comments

There are no comments yet.

Create Your Own Website With Webador