Autor: Anna Canić
Izdavač: VF Libris, 2021.
Prijevod knjige sa srpskog: Sanja Petriška
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Od kada sam krenula s pisanjem o pročitanom, prije više od pet godina, dok su se moji tekstovi objavljivali na portalu koji je bio tematska kombinacija filmova i knjiga, u inbox stranice javila mi se prvi puta jedna autorica koja nije porijeklom iz Hrvatske. Uvijek je nevjerojatan osjećaj ponosa kada mi se javi autor koji želi da pročitam njegovu priču i o njoj nakon čitanja napišem iskreno mišljenje, a tako je bilo i ovaj put.
S Annom Canić dopisujem se već više od tri godine. Kako je plan bio da njezini „Sofija i Kasije“ dožive svoju promociju u Splitu 2020. godine, tajming je bio savršen. Plan da osvrt na pročitano bude u to vrijeme je bio odličan, ali korona ga je zaustavila i sve se oko romana, pa i njegov izlazak, otegnuo. Žao mi što život tada nije dozvolio da upoznam autoricu i njezine protagoniste uživo, što ih ona nije uspjela upoznati s ostatkom čitatelja za koje sam sigurna da bi u njihovom društvu uživali.
Anna Canić je rođena u Odesi (Ukrajina) gdje je diplomirala filologiju na Međunarodnom humanističkom sveučilištu. Radila je kao animatorica kulture, dramaturginja (autorica 4 inscenirane drame) i prevoditeljica na 5 jezika. Objavila je pjesme, priče i prijevode pjesama u antologijama stihova u Lođu (Poljska). „Sofija i Kasije“ je njezin prvi roman u žanru povijesne fantastike i u originalu je pisan na srpskom jeziku.
Knjiga je ugledala svjetlo dana kasnije od planiranog i nije bila predstavljena. Priča je izdana u Hrvatskoj u dva toma, dvije odvojene knjige koje čine cjelinu, gdje nakon prvog dijela priča ne završava i kraj ne možete znati bez nastavka. Sofija ne može bez Kasija... Kako nam i same naslovnice sugeriraju.
Žanrovski je okarakteriziran kao ljubavni roman i s takvim predznakom obično znamo što nas čeka. Skeptik oko kalupljenja, pogotovo ove vrste, s dozom opreza krenula sam s čitanjem predviđajući si već viđeno, najvjerojatnije naivno i „povuci-potegni“ odnose između glavnih likova. O sreće li moje što sam pogriješila!
Prvih stotinjak stranica pročitala sam u jednom dahu jer, priznajem, bila sam uvučena u ovu, meni nepoznatu priču. Posebnu, zanimljivu i punu dijaloga uz pomoć kojih na vrlo živ način doznajemo sve što nam je autorica o radnji i likovima pripremila. Citata koji su mi zapinjali za (najčešće) dušu nije manjkalo i baš sam uživala!
Stil je u ovoj priči poseban, raskošan, pametan i lijep u cijeloj svojoj ukupnosti. Ne postoje citati u knjizi sami radi sebe, iako, izdvojeni baš tome služe, da budu priča u malom:
„Dođite u djetinjstvo
I ne prezirite ga što je maleno i neznatno.
I ne odbacujte veličinu u nekim dijelovima iz neznatnosti,
Jer neznatnosti se poznaju po veličinama...“
Autorica nam u knjizi predstavlja Adamovu prvu ženu Lilith koju na specifičan način veže uz Juliju Druzilu, Kaligulinu sestru s kojom u to doba Rimskog carstva doživljavamo njezin život ispričan iz prvog lica. Buntovna je i svojeglava, iskrena i uvijek moralna, što joj je u ono doba samo otežavalo život.
„Bogove stvaraju ljudi, kako bi prevarili druge ljude. Smišljaju lijepe legende, kako bi uništili ljubav i vladali svijetom. Zavjere se rađaju iz mržnje, a mržnja iz straha.“
Očekivanja svih oko nje bila su često oprečna njezinima i kroz život je prolazila učeći sve na svojoj koži. Bez obzira na tuđe savjete i sugestije, kako smo i sami pretpostavili, najbolje je učila iz vlastitih grešaka. Njezina snaga i intuicija, njezina ljubav koju je imala u cijeloj svojoj srži bile su njezine saveznice. Ovdje imamo jedan jak ženski lik smješten u nepovoljno vrijeme za takve jedinke pa nam put na koji nas vodi, u nama budi ponos.
„Ponos ne znači ništa ako nemaš časti.“
Sve što je radila i osjećala bilo je iskonsko, duboko i teško raskidivo. Kao stara duša, kakva je ona bila u ono vrijeme, bila je čudna, i kao takva, prepreka za spletke i sve što bi se na nezakonit, mutan i nemoralan način htjelo provesti u djelo.
Vrlo ozbiljan glavni ženski lik bez obzira na mali broj godina, koji oko sebe ima slične ljude vezane krvnim srodstvom, često su polemizirali o politici i temama s kojima ja nisam upoznata.
Stvarne osobe onog doba autorica nam prikazuje na vrlo realan i jasan način, kao da ih je osobno poznavala. Nevjerojatno lagano je pisala o temama koje su se ticale Kaligule i svih njegovih pristaša, o odnosima s tetkama, stričevima, djecom, ženama, senatorima, sestrom i svima onima koji su ga htjeli maknuti s trona i postaviti nekoga tko bi im više odgovarao. Detalji u odjeći, hrani, gozbama, manirama, odnosima staleža u starom Rimu nevjerojatni su.
Putujući s Julijom kroz priču, cijelo sam vrijeme čekala tu neopisivu ljubav, taj žar; čitajući kako je navedeno ljubavni roman, shvatila sam da mi ovdje tog dijela nedostaje. I čudim se sama sebi. Jer, naznaka je bilo, riječima nas se navodilo, ali nedostajala mi je neka bomba, neki vatromet, neka luda energija koja će biti otpuštena kada se dvije prave osobe nađu u blizini.
„... bez ljubavi čovjek ne živi, samo postoji.“
Da nisam znala, ruku bih u vatru stavila da je ovo savršen povijesni roman. Povijesni, jer nakon čitanja nisam imala onaj topao osjećaj u prsima kada sam preplavljena ljubavlju. Ovdje sam bila sretna i zahvalna na odličnoj priči i divnom liku, ponosna na odvažnost autorice što nam ga je baš takvog prikazala, bez obzira na to što je znala da joj ideje neće uvijek biti prihvaćene. Detaljima toliko preciznim kao da ih na ekranu gledam, ozbiljnost cijelog povijesnog (realnog) dijela knjige kojeg se ne bi posramio ni školovan povjesničar, sve je bilo na visokom nivou... Ali meni je nedostajalo ljubavi u ljubavnom romanu.
„Ljubav ne prolazi, a to što prolazi... to nije ljubav.“
Anna Canić nam je dala svoj doživljaj povijesti koji odiše posebnošću, Rimsko carstvo koje je upotpunila ljubavnom pričom za koju bih shemu ja radije da je bila obratna. Poželjela sam da je pustila kočnicu i pisala sve što joj je bilo na duši, jer način na koji ona slaže rečenice može podnijeti „najpraviju“ ljubav.
„Ali, da znaš, rat, kao ljubav, traži pravo vrijeme.“
Ovo su sve bili moji subjektivni utisci o pročitanom, drugačiji i ne mogu biti. O samoj radnji nisam htjela pisati jer vjerujem da ćete rado sami otkrivati sve poveznice koje je autorica povukla i na taj način isplela odličnu priču.
Ponosna sam na njezino djelo i potajno se nadam da će iz nje morati ugledati svjetlost dana još neki uradak. Jer ja bih ju rado čitala i dalje, ima specifičnost koju je u zadnje vrijeme teško pronaći, stil koji se ne može kopirati.
I baš zbog toga moram navesti i nešto što me rastužilo u cijeloj ovoj priči. Knjizi je narušen dojam jer prijevod nije odrađen kako treba. Ovo ne mogu reći da je subjektivan dojam jer ako ja, koja nisam u književnoj branši školovana, uočim prekomjerne greške u prijevodu, netko je negdje jako pogriješio.
Često u zadnje vrijeme u različitim knjigama uočavam greške u tekstu i uvijek me to jako ljuti.
Žao mi je autora čiji se tekst prevodi, žao mi je sebe kao čitatelja koji želi uživati u rečenicama koje smo trebali iz originala dobiti, žao mi je što za novac koji izdvojimo za jedno novo blago koje ćemo s ponosom staviti na svoju policu ne dobijemo savršenstvo koje bismo trebali dobiti. Žao mi je što se nagrde ljepote u kojima bismo trebali uživati uočavajući grešku za greškom, ujedno na taj način umanjujući cjelokupan dojam priče.
Sigurna sam da razumijete o čemu pišem, a nadam se da će se i oni koji imaju mogućnost promijeniti navedenu situaciju trgnuti i ubuduće nam davati tekst s (eventualno) ponekim tipfelerom koji će rijetki primjetiti jer će uživati u besprijekornoj priči.
Nama koji volimo dobre avanture, ovu o Sofiji i Kasiju preporučam i napominjem da ju ja nisam prepoznala u osnovi kao ljubavnu pa da oni koji očekuju taj dio kao glavni ne ostanu mrvu zakinuti. Originalnost ideje i njezina izvedba je odlična, a često je to ono što nam za lijepo provedeno vrijeme uz knjigu jedino i treba.
„Od puste glave gore je jedino pusto srce.“
Add comment
Comments