Autor: Nina Wähä
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2022.
Prijevod sa švedskog: Sandra Ljubas
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Koliko ste puta čitali i pročitali neki roman pa zaključili da su glavni likovi prikazani vrlo plošno? Na primjer troje njih bitnih u priči su tako nemaštoviti, prazni, isti, dosadni? Često kada govorimo o utiscima nakon pročitanog romana komentiramo (između ostalog) kako smo doživjeli glavne i sporedne likove, gdje su nam često sporedni i draži jer imaju tu neku svoju vrckavu posebnost koja ih izdvaja i prikazuje bolje od onih „bitnih“.
Teško je u romanu sve napraviti kako treba, ali bez karakterizacije likova gdje je ona jedna od bitnijih segmenata za cijelu radnju, ista mora biti dobra. Moramo „osjetiti“ likove, moramo ih moći skoro pa dodinuti.
Posebnost ovog romana pronašla sam u broju dobro okarakteriziranih likova ove obiteljske drame. Svaki put kada se sjetim ovog romana iznova se sama sa sobom šokiram tom brojkom. Kako je ovo priča o jednoj velikoj obitelji, a tema se vrti oko njezinih aktera, autorica je odlučila predstaviti nam svakog člana ponaosob, roditelje i djecu i svakome dati njihov specifičan „glas“, njima četrnaestoro.
Annie Toimi, najstarija sestra u obitelji, vraća se u rodni kraj. „Osjećala se poput usamljena satelita koji je lebdio tamnim svemirskim prostorom, odvojen od svoje prošlosti i neusidren u budućnost.“ Divno opisan osjećaj kojim je autorica dočarala Annie i njezino viđenje sebe u svijetu koji ju je okruživao. Tužno je i teško tako se osjećati u kući gdje nikada, ni u jednom trenutku, nisi bio fizički sam.
Promjene u kući nije vidjela odmah, a kako i bi kada u njoj nikada nije vladao mir. Njezini roditelji, uvijek brižna majka Siri i otac teškog i ružnog karaktera Pentti, svoje su uloge igrali besprijekorno što nikada nije rezultiralo ni blagostanjem ni srećom, samo se kod majke standardno moglo primijetiti puko preživljavanje. Nema topline, razumijevanja, ljubavi, podrške, nema osnova za zdravu obitelj pa je samo bilo pitanje vremena kada će se sve građeno urušiti, direktno na njezine članove.
„Mogu li se ljudi uopće promijeniti? Zar nije bolje pitanje kako da svi nauče živjeti jedni s drugima, a ako ni to ne ide, onda se naučiti poći svatko svojim putem, nakon što si poželite dugačak i ugodan život?“
Priča obitelji Toimi nije potpuno mračna nego je nekako ogrnuta tamom, sjetom, teška je, ali i lijepo stilski dotjerana. Autorica je vrlo angažirana u pisanju i stvaranju afmosfere, ali s osjećajem koji vam dopušta da sve doživite „samo“ kao promatrač što se meni pokazalo kao pozitivno s obzirom na sve što obitelj živi.
„Jednog će dana, uskoro, sadašnjost postati prošlost i sve će ovo djelovati tako nevažno i udaljeno; to joj je bila misao vodilja, uhvatila se za tu misao, misao u kojoj je nalazila odmor i utjehu.“
Opširna priča, drama, bez pretjeranih eskalacija u ritmu i radnji, na 440 punih stranica koja govori o odnosima u obitelji vjerojatno neće biti prvi odabir onima koji ne vole duge i spore radnje. Na prvu bez događanja, ono što će Annie doznati i proživjeti u svom posjetu domu bit će itekako turbulentno. Čak ni ne mislim na navedeno ubojstvo na koricama knjige kako bi nas možda naveli na mogući krimić. Kada četrnaestoro ljudi živi ispod istog krova gdje su temelj svega šutljiva majka i zao otac, svašta će isplivati iz svakog člana obitelji.
„Ne bojim se smrti. Smrt nije ništa čega se treba bojati. Smrt dolazi po sve nas. U ratnim i mirnim vremenima, na kraju je tu, koliko god da od nje pokušavaš pobjeći. Ali tko to ne može razumjeti, jednostavno ne može. Tako je to s tim.“
Autorica je bila dosljedna i gradila priču kroz likove što je nakon mog ogromnog entuzijazma prema ovoj nevjerojatnoj sagi, nakon pređene tri četvrtine knjige znalo na momente i zamarati. Kao da sam se na trenutke umorila od njezina načina pripovijedanja. Dugačke rečenice koje su same po sebi bile dovoljne za zasebnu kratku priču, a upotpunjene s puno zareza, nakon nekog vremena više nisu pomagale mojem oduševljenju s početka, bez obzira što bi dobroga iznijele.
„Vrijeme se čudno kreće među nama ljudima. Istovremeno je transparentno i lako, kao potok što žubori, tako se kreće, mekano i ljubazno, prevari te da pomisliš da je vrijeme samo jedno, samo sadašnjost, i nepomična i laka poput perca. Ali vrijeme nije samo taj potok. Vrijeme se posvuda kreće, na svim mjestima, u svim dobima, i ondje gdje nismo, vrijeme je nemilosrdno i strogo. Ne pravi kompromise, napreduje neumoljivim tempom, i ako uspiješ zastati i pogledati ga izvana, otkrit ćeš da su sva tijela zamjenjiva i da se i tvom životu bliži kraj, i to prije nego što je i počeo, već si gotov, već si prah, nešto što će vrijeme pregaziti i nitko te se neće sjećati niti će o tebi razmišljati.“
Nakon ovog izdvojenog dijela iz knjige ne mogu ne pomisliti na prevoditeljicu koja je napravila ogroman posao u svom svojem sjaju. Jako je teško kvalitetno „samo“ prepričati priču na tuđi jezik, ali uspjeti dočarati i stil? Osobno mislim da je to skoro pa nemoguće, ali ovdje je bila majstorica na djelu i skidam kapu Sandri Ljubas na umijeću.
Autorica se držala svoje strukture koja je pri samom početku pisanja romana trebala biti zbirka priča gdje bismo u svakom novom poglavlju čuli drugog člana obitelji. Pišući je uvidjela da će ipak biti pametnije sve spojiti i uklopiti u jednu cjelinu. Možda je prvotna ideja bila bolja, ali sigurna sam da bi na taj način, cjepkanjem priče, emocija bila izgubljena.
„Kada naiđeš na prepreku, najlakše je promijeniti životni smjer, na kraju ćeš uvijek naći put s otvorenim vratima, ionako je suđeno da njime pođeš.“
Kakvu smo ovdje galeriju likova dobili! Stvarno sam ugodno iznenađena ostvarenim. Na momente burno, dirljivo, upečatljivo, vrlo ozbiljno i na trenutke duboko uznemirujuće. Jedna obitelj i svi njezini problemi, tko su oni, što im daje oporuka, što je njihovo nasljeđe...
„Ljudi se ne mijenjaju. Pa, ne mijenjaju se? Prenategnuto je vjerovati da se to može, da se ljudi mogu promijeniti? Ne, vjerojatno ne mogu. Ali možeš li još uvijek snositi odgovornost za nešto što si napravio s četrnaest godina, kada još nisi bio izgrađena osoba? Je li to pravedno?
A s druge strane, u kojem trenutku uopće postaneš izgrađena osoba, kada si spreman snositi odgovornost za svoja djela i odluke, ili nedostatak djela i odluka?“
Bližeći se kraju romana imala sam osjećaj da nešto očekujem. Nekakvo veliko finale možda. Ali sada, retrospektivom, pisanjem ovog teksta, razumijem da ga nije moglo biti. Nije ovdje kraj, ona vrsta završetka puna vatrometa nije bio cilj priče jer takva nije bila ni knjiga.
„Kad vratiš film, vidiš da je jasno što se u životu događalo. Dok živiš, dok si sav zaokupljen tim življenjem, čini ti se da se stvari, događaj, riječi i radnje jednostavno događaju, uzastopno ili usporedno, i teško je shvatiti kako je sve to povezano. Ali ono što je teško sada, uskoro će se pretvoriti u tada, biti će to davno tada, koje više ne boli, gotovo i ne žulja, i tada, kada se više ne nalaziš na početku svega ili usred svega, tada možeš shvatiti kako je sve povezano. Kako je nešto, što je djelovalo tako maleno ili beznačajno ili izdvojeno iz cjeline, ipak igralo značajnu ulogu u nečemu većem, premda to tada nisi znao.“
Kako biste bolje doživjeli ovaj roman preporučujem vam da pogledate i online predstavljanje „Oporuke“. Od strane nakladnika sudjeluje urednik Hrvoje Kovač, prevoditeljica Sandra Ljubas, književna promotorica Staša Aras i autorica Nina Wähä. To ćete napraviti tako što ćete kliknuti na link.
Gledajte pa čitajte, a možete i obrnutim redoslijedom. Kako god napravili ne možete pogriješiti jer ono što ćete dobiti sigurno ćete pamtiti.
„Zaljubljeni su ljudi velikodušni. Ne moraju nužno biti, ali lako se dogodi. Kada ti se život čini lakim, kada ti se život smiješi, onda ti je lako i uzvratiti osmijeh, svemu i svima koji ti se nađu na putu.“
Add comment
Comments