Autor: Annie Ernaux
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2023.
Prijevod: Vlatka Valentić
Recenziju napisala: Ivana
Ovu i prošlu godinu puno slušamo i čitamo o Annie Ernaux, nobelovki koja je svojom beskompromisnom i angažiranom književnosti dobila svjetski kultni status. Ova francuska književnica najčešće kratkim i oštrim rečenicama progovara o situacijama, osjećajima i mislima od kojih se mnogi miču.
Nije je uvijek lako ni ugodno čitati, moram priznati da mi „Samo strast“ nije bila po guštu, ali zato je stvar s ovom knjižicom potpuno drugačija.
Knjiga simboličnog i jako lijepo sročenog naslova dotiče se borbe dviju žena s Alzheimerovom bolesti. Spisateljičina majka je ta koja boluje, a spisateljica je ta koja gleda svu tu bol i propadanja i koja se i sama pokušava nositi s bespomoćnosti.
„Nisam izašla iz svoje noći“ posljednja je rečenica koju je moja majka napisala. Često mi dođe u san, onakva kakva je bila prije bolesti. Živa je, no bila je pokojna. Kad se probudim, načas budem sigurna da doista živi u tome dvostrukom obliku, ujedno i mrtva i živa, poput onih likova iz grčke mitologije koji su dvaput prešli preko rijeke mrtvih.
Knjiga je ispisana kao dnevnik koji je autorica vodila, bez nakane da ga objavi, a zapisana je u fragmentima koji su nekad dulji, nekad kraći, nekad se dotiču fizičkog, nekad osjetilnog, nekad nečeg trećeg. Svakako je obuhvaćen period u kojem je majka smještena u domu, a autorica je redovito posjećuje i njeguje.
Ono što Annie Ernaux razdvaja od ostalih je provokativno jezično izražavanje u kojemu se kombiniraju motivi, riječi i slike koji se nalaze u mračnim zakucima naših umova, osjećaji i misli kojih se sramimo i koje ne želimo dijeliti s drugima. Ona to radi vrlo umješno. Osim što zauvijek u vremenu želi sačuvati uspomenu, piše i kako bi se oslobodila pojedinih misli i ostavila ih van sebe, kako bi pokušala razumjeti put do boli, krivnje, srama.
Sam odnos s majkom koja će joj neizmjerno nedostajati, koliko god je bio pun ljubavi i razumijevanja, bio je često i težak, gorak, pun nerazumijevanja. Kao i svaki odnos zapravo. I kad nam prijeti kraj, bez naše volje, nije se lako održavati na površini dok poplava u nama raste.
"Hoću li se izvući iz ove boli?
Sve me kretnje povezuju s njom. Možda bol treba iscrpiti, izmoriti pripovijedanjem, opisivanjem. Ne mogu ponovno čitati prethodne bilješke, prebolno mi je. Najstrašnija je upravo veza između ovih dviju i pol godina propadanja, tijekom kojih mi je postala bliskom, i njezine smrti. Ponovno je postala dijete, ali neće odrastati. Kako sam je svaki put imala potrebu hraniti, rezati joj nokte, češljati je. Kako joj je na Uskrs kosa bila čista, mekana. Kad ne možeš zamisliti da će svemu tome doći kraj.
Ni danas još nije posve gotovo."
Snažna je ovo, dojmljiva, tužna, prečesto i nelagodna knjiga, no vrijedna u mnogo pogleda.
Add comment
Comments