Autor: Stine Pilgaard
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2023.
Prijevod: Sandra Ljubas
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
“U razgovoru s drugima zvučim kao netko tko se uputio u rat. Sva se uživim, i ostanem sama u juhi zvukova, legnem na pladanj koji stavim pred njih poput narezanih komada mesa, pretvorim se u otopljeni sladoledni kup s utaknutim smiješnim kišobrančićima.”
Kako izgleda kad vas život iz velikog grada odvede u malo mjesto gdje je i Bog rekao “laku noć”?
Upravo o ovoj temi govori roman danske spisateljice Stine Pilgaard. Jedna mlada žena, njezin dečko i njihova beba zamijenit će velegrad Vellingom, gradićem u zapadnoj Danskoj, na poluotoku Jutland.
Nešto novo? Ne baš, dapače poznato, ali ipak autorica odbija utopiti svoju protagonisticu u tihu malodušnost zbog nove uloge majčinstva i selidbe u zajednicu nerazgovorljivih ljudi koji su sušta suprotnost njenom karakteru.
Na ulazu u Velling stoji natpis: “Mi u Vellingu želimo”. Što žele, ništa, sve? Zato naša neimenovana naratorica želi svašta – uklopiti se u novu zajednicu, pisati vlastitu kolumnu, sliniti za televizijskom zvijezdom koja nije njezin dečko, položiti vozački ispit i ono najvažnije, da sinčić konačno prespava noć.
O njezinom dečku (koji također nema ime) nećemo saznati gotovo ništa osim da radi kao učitelj u školi. Priznajem da mi je to nedostajalo; kao da je poput padobranca spušten u priču jer netko ipak treba biti otac, ako želiš pričati o majčinstvu.
“Sasvim je moguće voljeti ljude koje ne možeš podnijeti, i do tog fenomena najčešće dolazi upravo unutar najbliže obitelji. Svi se mi rodimo u nekoj priči čijim dijelom nismo htjeli biti, i sam je život brutalna odluka donesena u naše ime. Krvno srodstvo nije svilena vrpca, nego izlizana vijača, pupčana vrpca koja nam veže ruke i noge.”
I tako će mlada dama u nešto više od godine dana (koliko traje radnja romana) imati priliku, u vlastitoj kolumni imena “Poštanski sandučić”, davati savjete čitateljima tipa "Ne pitaj se za koga se želiš udati, pitaj od koga se želiš razvesti." Pišući odgovore na pisma čitatelja, zapravo prenosi vlastite misli, sjećanja i strahove. Ti su savjeti prilično loši i teško da u konačnici pomažu, dapače neke su i naljutili, a i kod čitatelja knjige mogu izazvati slične efekte – u početku je duhovito, a onda počne pomalo živcirati.
Možda i više od same priče, čitateljima će se svidjeti saznanja vezana uz svakodnevni život jedne druge kulture, osobito danske škole koje studentima omogućuju neformalno obrazovanje, jedinstveno za skandinavsku kulturu, čineći se tako poput izvrsnog koncepta za stjecanje budućeg zanimanja.
Moram priznati da se i meni najviše svidio taj dio, uz tečajeve vožnje koje pohađa glavna protagonistica – nije važno koliko će novaca otići na dodatne sate već to što će upoznati nove ljude.
“Instruktori mi se pretvore u romane, i uvijek se veselim poglavlju koje ću čuti taj dan. Uskoro čak i zaboravim da sam u autoškoli, promet mi postane samo neobična izlika, i satovi se vožnje nastavljaju. Sve svoje instruktore psihički uništim.”
Ono što mi nažalost nije “sjelo” su tekstovi danskih tradicionalnih pjesama, nisu mi imale nikakvog smisla pa sam gotovo sigurna da u originalu zvuče puno bolje.
Sve u svemu, jedna priča o patetičnoj situaciji mlade žene koja se trudi uklopiti, skoro pa iritantne kolumne sa savjetima i usiljeno koketiranje s drugim muškarcem nije uspjela kod mene izazvati posebnu empatiju ni blagonaklonost.
“Razmišljaj o ljubavi kao o zbunjenom noćnom leptiru. Bespomoćno lamata krilima u plamenu lučica. Vatra ga opeče, od naglog povjetarca zatreperi žar, ali odmah se potom noćni leptir vraća svjetlu i ponavlja sve iznova, i tako će i nastaviti.”
O autoru:
Stine Pilgaard (Aarhus, 1984.) danska je spisateljica koja je svoj prvi roman Min mor siger objavila 2012. godine i odmah osvojila nagradu „Bodil and Jorgen Munch-Christensen“. Za sljedeći roman Lejlighedssange iz 2015. godine dobila je Nagradu danskih knjižnica, a priskrbio joj je i nominaciju za Nagradu čitatelja.
“Zemlja kratkih rečenica”, jedini objavljen u Hrvatskoj, njezin je treći i najuspješniji roman, prodan u više od 100 000 primjeraka u Danskoj. Za roman je osvojila nagradu „Zlatne lovorike“ za najbolju knjigu 2020., kao i Weekendavisenovu nagradu za književnost. Prema njoj je snimljen i istoimeni film, a prevedena je na desetak jezika.
Add comment
Comments