Autor: Deborah Levy
Izdavač: Vuković&Runjić, 2022.
Prijevod: Vlatka Valentić
Recenziju napisala: Ivana
„Unutar svake fotografije postoji utvara.“
Deborah Levy riskirala je mnogo pišući i otpetljavajući priču na način na koji je, ali isplatilo se, jer stvorila je nešto potpuno drugačije, zadivljujuće, tužno i odvažno. Moram priznati, nisam odoljela i potražila sam intervjue s autoricom željevši poslušati što ona ima za reći van svoje fikcije, i drago mi je da jesam. Ipak, riječ je o kompleksnom djelu kojeg cijelo vrijeme pokušavamo razumjeti.
Roman započinje radnjom na svjetski poznatoj Abbey Road u Londonu, namjerno uzimajući povijesnu scenu koja zasigurno svaki dan biva oživljena, ili barem pokušava, i prelazak preko zebre koja nema svoj početak i kraj, ili je barem svejedno otkud se ide.
U središnju je radnje Saul Adler, povjesničar koji piše o psihologiji muških tirana (jaka poveznica s njegovim djetinjstvom), fokusirajući se najviše na Staljina. Prelazeći cestu, na Saula naleti automobil i sruši ga. Ništa strašno, uskoro nastavlja sa svojim danom i životom, pripremajući se za put u Istočni Berlin uoči ujedinjenja Njemačke.
Malo dalje u knjizi, a i u vremenu (tridesetak godina), scene se ponavljaju, razvijaju i problematiziraju. Isprepletene su i spojene dvije strane, dvije godine. Preskoci između stvarnog i nestvarnog, svjesnog i nesvjesnog, sjećanja i zbivanja, onda i sada, stalno se događaju, bez jasnih granica. Kako se priča raspetljava, jasno nam je da (u drugoj priči) Saul dolazi svjesti, ne samo na fizičkoj razini nego i na unutarnjoj, misaonoj.
Drugi likovi poput Jennifer Moreau, Wolfganga, Lune, Waltera i Rainera upotpunjavaju njegovu priču i stvari koje je propustio ispričati. Autoričina je želja bila napisati „page-turner about the sorrow“, i dok nam se „prava“ priča razotkriva pred očima, možemo joj zapljeskati da je u tome i uspjela. Pritom je, ponavljam, jako riskirala sa strukturom, ali stvoreno je nešto zbilja jedinstveno, toliko da na kraju ni sami nismo sigurni jesmo li dobro pohvatali sve konce i poželimo ispočetka krenuti s čitanjem, preciznije, upijajući svaki detalj.
„Kako sam zaboravio skromnu limenku ananasa koju je naručio? Osjetio sam kako me oblijeva crvenilo. Bilo je kao da mi je cijeli tijelo gori pa sam pomislio na požar u zgradi po povratku iz samopoluživanja bez limenke ananasa. Zapitao sam se je li taj požar kojeg nije bilo bio moj vlastiti sram.“
Pozadinu cijelog romana stvaraju pitanja o tome kako je povijest ispričana, svjetska i naša osobna, kako je pričamo sebi i drugima. Poteškoće s kojima se susrećemo dok jasno pokušavamo promotriti sebe i ostale stvarne su.
Težina osjećaja i trauma koje nas proganjaju i od kojih bježimo stvarne su. Sve je to ljudima znano, bez obzira na vremena u kojima živimo. I sve je to autorica pretočila u nenadmašnu fikciju, ispreplevši preispitivanje vlastitog života i pogrešaka s poslijeratnom Europom koja želi ići prema miru.
Add comment
Comments