Autor: Nina Lykke
Izdavač: NAKLADA LJEVAK d.o.o., 2023.
Prijevod sa švedskog: Željka Černok
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Prešavši prvu trećinu romana „Ne, ne i ne“ autorice Nine Lykke smješkala sam se, razumjela, nervirala, podsmjehivala i jako često potvrdno kimala glavom. Uhvatila sam se kako uživam, u svemu! Bez obzira što često nije smiješno, ali jest jer je istinito.
„U čemu je smisao, štrebaš i ubijaš se u školi samo kako bi imao posao i kuću i djecu i onda rintaš kao luđak i na kraju samo umreš.“
Simpatično pisano bez obzira što govori o ozbiljnim životnim temama pa je čitanje u tu ruku ritmično i tečno. Rijetko to kažem, ali ovdje mi se čini da ćemo se svi moći prepoznati, barem u nekoj temi. Svi! I jako me zanimalo gdje nas ova ideja o Ingrid koja u svemu slijedi zov dužnosti i Janu, njezinu mužu, neambicioznom i kolebljivom čovjeku, nesklonom odlukama, kojem slučajno napredovanje obilježi posao, vode. Tu imamo i Hanne, da u priču uvede malo „zabave“. Ona je vječno ljuta, uvijek u nemiru, nezadovoljna partnerima pa napokon poželi nešto promijeniti i mene je zanimalo što će to točno biti. Sigurna sam da će i vas zainteresirati!
„Neke stvari čovjek treba ostaviti za sobom. Inače ga potpuno unište.“
Krenulo je stvarno zabavno i lepršavo, ali sam se u jednom trenutku zaustavila i shvatila da to nije jedna od takvih priča. Nema ovdje humora, nije ovo Sophie Kinsella đir bez obzira što nas na to u početku navodi. Likovi su nam tu vrlo jasni, prepoznatljivi i da sam bila u nekom drugom raspoloženju ili da sam roman čitala prije koju godinu, krenuli bi mi svi redom ići na živce.
Počela bih kod svakog ponaosob uviđati krive korake, odluke, razmišljanja i moja osuđivanja bi krenula i ne bi se do kraja priče zaustavila. Sretna sam što to ovdje ipak nije bio takav slučaj. Vi imajte na umu da za to svakako postoji mogućnost pogotovo ekipi koja ne razumije kako je to kada nikad ništa nije dovoljno...
„Svi samo cendraju, nije više moderno sabrati se, a ni ne isplati se. Onaj tko se najviše žali, najviše profitira. Tako je to sada, kao da se cijelo društvo pretvorilo u golemu ambulantu u kojoj svi govore što ih muči.“
Knjiga je puna dojmljivih rečenica i razmišljanja sličnih mojima što dokazuje količina označenih misli tijekom čitanja (označila sam ih 22). Citati su puno bolje izrečeni i savršeno jasno preneseni za razliku od onih koji čuče u mojoj glavi. Ne slažem se sa svakim u svakom segmentu, ali prepoznavanje je svakako tu. Nina Lykke piše izuzetno lagano i jednostavno, a teme su joj i inače obilježene elementima crnog humora i satire. Bez obzira na sve, priča ima zanimljive i neočekivne preokrete. Nisam znala koje će odluke u kojim trenutcima likovi slijediti. Kada sam doznala, nisam frktala nosom, nisam sudila, bio je to njihov, tada, najbolji izbor.
„Učinio je to što je učinio zato što je mogao, zato što je imao mogućnosti i zato što kazna nije naročito strašna.“
Proza je lagana, živa, ležerna... Nema tu ništa posebno, ali sve je baš takvo, realno i svakodnevno. Odluke se u životu moraju donositi, kao što i izostanak istih vodi svojim putem. Ostati ili otići, voljeti dovoljno i trajati ili voljeti luđački i strastveno pa izgorjeti? Pratiti svoj plan u kojem je situirana obitelj s dvoje skoro pa odrasle djece, roditelji oboje zaposleni, zdravi i više od dva desetljeća skupa, ili se ponašati potpuno „ludo“ i odabrati neku drugu alternativu? Kojim putem ići? Koji je najbolji za nas? Eh, kad bismo mogli znati unaprijed, svima bi nam bilo lakše, ali izostao bi život.
„Što ako je prava istina da je čovjek rođen s uzorkom koji cijelo vrijeme potvrđuje, i tako biramo među stvarima koje nas okružuju, na isti način kao što, kad se nađemo pred švedskim stolom, uzmemo samo ono što nam paše i na taj način formiramo stvarnost koja već postoji u nama. Na svijet dolazimo s već postojećom idejom i cijeli je život pokušavamo ostvariti.“
Lykke nam predstavlja društvo koje svi poznajemo, u kojem aktivno živimo. Zagrebala je i u krizu srednjih godina koju će oni u tim godinama brzo prepoznati. Možda neće vidjeti baš sebe, ali hoće svoje bližnje barem u nekim manjim specifičnim situacijama.
Život ide i mi moramo s njim jer nemamo izbora, ali imamo pravo i mogućnost odluka koje će nam taj put činiti kvalitetnijim i ljepšim iako se ponekad čini da skrećemo s njega.
„Na kraju krajeva, čovjek može preuzeti odgovornost samo za sebe. (...) Ako preuzmete odgovornost za sebe, sve će drugo doći na svoje mjesto. Preuzimanje odgovornosti za sebe projekt je s kojim čovjek nikada ne biva gotov, to traje cijeloga života. Tu se ne radi ni o nekom čvrstom setu pravila niti o nekom objektivnom moralu.“
Zapitala sam se dok sam letjela kroz knjigu koje su to odluke koje se na određeni način moraju provesti ili ništa neće imati smisla. Što je to što se mora na određen način kako bismo se ostvarili? Čije to standarde pokušavamo dostići?
Po kome se mjerimo? I tko je i zašto baš te letvice postavio gdje su se iste pokazale kao savršene za svaku živu osobu na ovoj planeti? Kada postajemo ludi u očima drugih? U kojem trenutku će nas netko pogledati i reći „Bože, ova je skroz prolupala!“?
„U cijelom našem društvu... sve se mijenja i raste zato što svi cijelo vrijeme žele raditi samo ono što žele.“
Roman me nije ostavio ravnodušnom. Razmišljajući o pročitanom uviđam da bi ova priča bila jako dobra za raspravu. Čitateljski klub bi vrvio različitim mišljenjima, ovisno kojih smo godina, jesmo li roditelji, zaposleni ili ne, zaljubljeni, ljuti, frustrirani, uhvatili se kako stojimo pred zidom i potrebna nam je hitna promjena. Knjiga je stvarno jako realna, a koliko ćete ju prepoznati u sebi, na vama je.
Zdravo je preispitivati se u određenim trenutcima, poželjno je mijenjati svoje viđenje, posao, muža, prijatelje, mjesto stanovanja, dekoraciju stambenog prostora, automobil, ako u tim promjenama rastemo. Pomoći sebi i što manje naštetiti u tom procesu drugima, savršen je plan. Na kraju, ostajemo sami sa sobom, uvijek sve što se mora učiniti za sebe, moramo baš mi.
„Čeznemo za nečime za što bismo se mogli grčevito uhvatiti, za nečime što će prekinuti monotoniju i natjerati nas da počnemo cijeniti tu monotoniju, čeznemo za nečim što će nas natjerati da se već jednom jebeno saberemo.“
Osvještava nas ova knjiga kroz likove i njihove postupke na više razina gdje im se često želja za onim što nemaju toliko razmaše da im vjetar koji se na taj način stvara baca pijesak u oči. Zdravo je željeti više i bolje, nezdravo je ne znati granicu. Želimo više od života, ali često ne znamo kako to dobiti.
„Njegova pohlepa ne zna granica, ne samo da želi to što želi nego želi i izbjeći platiti za svoje želje. Jednostavno, želi i ovce i novce.“
Može li se imati i ovce i novce? Ne, ne i ne! U ovom ćete romanu dobiti nekoliko takvih odgovora, a način kojim ćete ih dobiti bit će vam zanimljiv i pretpostavljam da se nećete razočarati. Imajte otvoren um, shvatite da vaše najbolje u nekom trenutku ne znači da je takvo bilo kome drugome. Jer, budimo iskreni, često ni vama ne bude najsretnije rješenje.
Glavni likovi će nam pružiti i tugu i nezadovoljstvo vrlo jasno i neće se svatko s razlozima za te osjećaje složiti. Gledamo iz svoje perspektive, iz svoje glave i svojih temelja. Dopustite da vam netko drugi ispriča svoje, izvucite iz njihovih grešaka za sebe najbolje i zatvorite knjigu zadovoljni s onim gdje trenutno jeste.
„Ljudi su isti, no istovremeno i različiti, usamljeni poput malenih kristalića snijega lebde svaki u svom svemiru. Ali ono što izlazi iz njih isti je drek...“
Neki su imali sreću upoznati autoricu na promociji u Zagrebu početkom rujna i čuti pozadinu i detelje o romanu. Žao mi je što ja nisam bila jedna od tih sretnika. Nakon ovakve neke knjige, šarene i lagane, prozračne ali i mučne, istine naših života, pozadina želje za pisanjem ovakvog romana čini mi se još zanimljivija.
„Znači, ako čovjek učini nešto krivo, ali ga to muči, onda je u redu?“
„Ingridin je zaključak bio: Roditelji su važni, ali na isti način kao što su zrak i voda važni, primijetiš ih tek kad nestanu ili postanu otrovni. Isto je i s roditeljima, razmišljala je Ingrid: jer primijetiš – ili osjetiš njihov utjecaj, i to uvijek negativan – tek kad ih nema ili postanu otrovni(...) Drugim riječima: kao roditelj ne možeš djecu učiniti boljima nego što bi i inače bila, ali s druge strane, možeš ih uništiti.“
Add comment
Comments