Recenzija knjige: Kada više ne razumijemo svijet

„Možemo cijepati atome, obasjati se prvom svjetlošću svijeta i predvidjeti kraj univerzuma pomoću šačice jednadžbi, črčkarija i tajanstveih simbola koje obični ljudi ne mogu razumjeti iako upravljaju njihovim životima do najmanje pojedinosti. Ali ne samo obični ljudi, i sami znanstvenici prestali su razumjeti svijet.“

Baš kao što Benjamin Labatut kaže, kad pokušamo riječima iskazati istinu koju znamo, ona se raspadne i raspukne, izgubi nešto osnovno. Tako je i s ovom uistinu jedinstvenom knjigom, riječi nisu dovoljne. Treba je pročitati, do samog kraja, i ostati zapanjen njezinom moći.

U suštini, Kada više ne razumijemo svijet skup je eseja, priča utemeljenih na stvarnim povijesnim figurama i događajima, redom matematičarima, kemičarima i fizičarima, na putu prema kvantnoj mehanici. U početku, kako tvrdi autor, ima jako malo fikcije.

Priča o povijesti molekule otrova – cijankalija i Fritzu Haberu prepuna je informacija, detalja, uglavnom uznemirujućih i strašnih. To je priča i o zlu, o stvarima koje ne razumijemo, kao uostalom i ostale koje se bave Heisenbergom, Schwarzschildom, Einsteinom, Grothendieckom i Schrödingerom. Sve su to genijalnci i otuđenici čija otkrića često istovremeno preoblikuju svijet na bolje i utiru put kaosu i nezamislivoj patnji. Granice nikad nisu jasne. Život u izolaciji, ludilu i destrukciji svima im je poznat, ali i mora bit kad se svi hvataju u koštac s najdubljim pitanjima postojanja.

„Godinama je sve svoje snage posvećivao matematici, dvanaest sati dnevno, sedam dana tjedno. Nije čitao novine, gledao televiziju ni odlazio u kino. Sviđale su mu se ružne žene, derutni stanovi, oronule sobe. Radio je zatvoren u hladnoj radnoj sobi u kojoj se boja ljuštila sa zidova, leđima okrenut jedinom prozoru, sa samo četiri predmeta u cijeloj prostoriji: posmrtnom maskom njegove majke, skulpturicom koze napravljenom od žice, ćupom punim španjolskih maslina i očevim portretom, nacrtanim u koncentracijskom logoru Le Vernet.“

Labatut istražuje njihove nevjerojatne i nemirne živote i daje nam ih nepristrano. Upirući prstom u stvari koje su nevjerojatne, a istinite, tjera nas da i sami „guglamo“ i uvjerimo da su se doista i dogodile. Zanimaju ga fenomeni i misterije na koje ukazuje pomoću znanosti, no osvjetljava činjenicu da mnoge od njih zapravo mislimo da razumijemo i znamo, no zapravo nije tako. Takav je slučaj primjerice s crnom rupom i Schrödingerovom mačkom. Da bi to postigao, služi se fikcijom, gradi nove priče od postojećeg materijala.