Recenzija knjige: Znam tajnu (Rizzoli & Isles #12)

“Kad sklopiš pakt s vragom, cijena koju platiš vlastita je duša.”

Ponekad se ulovim u razmišljanju koliko bi to nastavaka jednog serijala autor trebao napisati da kaže: Sad je dosta! Ili da čitateljima ne bi kojim slučajem postalo monotono…

Ja sam još uvijek zadovoljna, volim Tess i njene glavne junakinje Jane Rizzoli i Mauru Isles, a i sporedni likovi su mi prirasli srcu. Osim slučajeva zločina koje vode izvrsna detektivka i hladnokrvna patologinja, u serijalu se upoznajemo s njihovim složenim odnosima, osobnim problemima i hirovima.

Kao i ostali romani iz serijala i ovaj se može čitati kao samostalan roman, ali zbog razvoja samih likova uvijek je preporuka čitati ih redom.

U ovom romanu, dvanaestom po redu iz serijala, upoznajemo se sa slučajem ubojstva producentice horor filmova i jezivom scenom mjesta zločina. Žena je pronađena na krevetu, spokojnog izgleda kao da spava, pritom držeći u šaci vlastite očne jabučice.

Naravno da će uslijediti još jedno ubojstvo, da na samom početku neće biti tragova i da će djevojke pronaći poveznicu sa slučajem koji je naizgled riješen prije mnogo godina. A osoba koju progoni prošlost mora čuvati tajnu jer zna da ubojica dolazi po nju.

Dok čitam krimiće i trilere često volim analizirati i nagađati kako se dogodio zločin, tko bi mogao biti počinitelj i slično. U ovom slučaju mi je na pamet odmah pala sveta Lucija, naravno zbog očiju. Naime, sveta Lucija se prema legendi zavjetovala na djevičanstvo, ne želeći se odreći svoje vjere. Prijavljena je od strane tadašnjeg zaručnika, mučena i ubijena, a navodno su je prije toga oslijepili. To je jedna od legendi, ima ih još pa ako vas zanima konzultirajte se s Googleom.

A jesam li bila u pravu, otkrit ćete sami jer u ovakvim osvrtima je nezahvalno bilo što otkrivati, sve mora biti “na kapaljku”.

Ono što se uvijek smije reći je dojam koji je roman ostavio na čitatelja. Ja sam tako od početka bila uvučena u priču koju Gerritsen uvijek fino zamrsi, rasplićući ju lagano do samoga kraja. I u ovom romanu mi se posebno svidjelo što se autorica fokusira na privatne živote svojih junakinja. Ovoga puta možda malo više na Mauru kako bi se prikazalo da se radi o ženi od krvi i mesa, ženi koja ima emocije. Budući da je patolog po struci, najčešće “komunicira” s leševima na svom stolu, u obdukcijskoj sali. Oni šute, a ona sluša. Sjećate li se da ju zovu Kraljicom mrtvih?