Autor: Nguyễn Phan Quế Mai
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2023.
Prijevod: Morana Mazor
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
„Život je čamac. Kad se otisneš sa svog prvog sidrišta - iz majčine utrobe - povući će te neočekivane struje. Ako svoj čamac možeš napuniti s dovoljno nade, vjere u sebe, razumijevanja i znatiželje, bit ćeš spreman prebroditi sve životne oluje.“
Tako počinje drugi autoričin roman, radnjom smješten u Vijetnam, u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost. Dvije sestre, Trang i Quỳnh, odlaze u Saigon u potrazi za boljim životom. Jedini isplativi posao je posao barskih djevojaka koje se uz to dodatno upuštaju u veze s američkim vojnicima. Sestre su prisiljene pristati na sve uvjete kako bi pomogle roditeljima da otplate dugove.
Roman je to i o potrazi za vlastitim korijenima - Phong, sin vijetnamske majke i američkog vojnika, želi pronaći svoga oca kako bi s obitelji mogao otići u obećanu zemlju Ameriku. Vijetnam više nije mjesto u kojem želi živjeti jer on je, poput mnogih njemu sličnih, “dijete prašine”, dijete neprijatelja.
S druge strane, bivši američki pilot Dan vraća se u Vijetnam kako bi pronašao bivšu djevojku, izliječio ratnu traumu i riješio se osjećaja krivnje koji ga neprestano progoni. Kako će sve ove potrage utjecati na sve njih i njihove obitelji saznat ćemo između 344 stranice ovoga romana.
“Za njega, poezija je bila jezik duše. Pisci su mogli sakriti svoje osjećaje iza fikcije, ali morali su ogoljeti dušu u poeziji.”
Ovo je prekrasna priča prožeta tragedijama koje istovremeno pružaju nadu ljudima koji su preživjeli, kako napadnutima tako i onima koji su bili prisiljeni otići u rat bez smisla jer niti jedan rat nema smisao. Mislili su da se bore za pravdu i ideale, da bi saznali da ništa nije onako kako im je rečeno. Rasizam i mržnja zarazili su njihov um postavši razlogom djelovanja, potaknutih iz pukog straha i nedostatka razumijevanja.
“Plakala je u tišini: zbog sebe, zbog bezbroj mladih žena čiji su životi bili tek drvo za potpalu u pećima rata.”
Autorica je savršeno dočarala dušu Vijetnama, prizore i zvukove rata, bol i odbačenost koju osjećaju “djeca iz prašine” te radost i ljepotu ljubavi koja nadilazi razlike u jeziku i kulturi. Zanimljivo je da je roman pisala sedam godina, neprestano istražujući i volontirajući u radu s onima koji i dalje osjećaju posljedice rata. Cijela je priča fikcija proizašla iz stvarnih iskustava ljudi okrznutih tragedijom u bilo kojem obliku.
“Mi smo samo vodeni zumbuli koji plutaju po površini rijeke.”
“Na drugom polju dječak je jahao vodenog bivola, tijelo mu je bilo tek maleni interpunkcijski znak na velikoj rečenici životinje.”
“Soba je bila tiha poput knjige koju nitko ne čita.”
Na svakom koraku vidljive su autoričine riječi prepune lirskog izričaja, u emociji koja naglašava traumatičnu prošlost ratnih veterana, bez obzira na kojoj strani sukoba se nalazili u datom trenutku. Svojom je maštom te priče nastale iz prašine pretvorila u zlato.
U svojoj bilješci na kraju romana kaže: “Napisala sam ovu knjigu kako bih ponudila svoje molitve za svijet u kojemu ima više suosjećanja, više mira, više opraštanja i iscjeljenja. Neka naš planet nikad više ne vidi novi rat.”
Bilo bi predivno kad bi bila u pravu.
“Na kraju svakog rata, tko god da pobijedi, ljudi gube.”
O autoru:
Nguyễn Phan Quế Mai (rođena 1973.) vijetnamska je autorica s doktoratom iz kreativnog pisanja. 2020. godine objavila je svoj debitantski roman na engleskom jeziku “Planine pjevaju”. Piše poeziju, prozu i publicistiku, a iza sebe ima dvanaest objavljenih knjiga na vijetnamskom i engleskom jeziku. “Dijete prašine” njezin je drugi roman.
Add comment
Comments