Autor: Alba de Céspedes
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2022.
Prijevod: Antonija Radić
Recenziju napisala: Ivana
„Nikad nisam mislila da je sve što mi se događa u danu vrijedno bilježenja. Vlastiti mi se život uvijek činio beznačajnim, bez velikih događaja, osim što sam se udala i rodila djecu. Međutim, otkad sam pukim slučajem počela voditi dnevnik, kao da sam otkrila da riječ ili ton mogu biti jednako važni, ako ne i važniji, od zbivanja koje smo naviknuli smatrati značajnima. Naučiti čitati svakodnevne sitnice možda znači doista razumjeti najskrovitije značenje života. Ne znam je li to nešto dobro, bojim se da nije.“
Cijela se povijest krije iza Zabranjene bilježnice. Alba de Céspedes talijanska je književnica kubanskog podrijetla, rođena početkom prošlog stoljeća u Rimu, unuka prvog predsjednika Kubanske republike. Njezin otac, oženjen Talijankom, bio je diplomat i također i sam kratko predsjednik Kube. Alba u ranoj mladosti počinje raditi kao novinarka, a prvijenac L’anima degli altri objavljuje 1935.
Te je godine, kao ponovno i 1943., završila u zatvoru zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu. Sveukupno je objavila dvadesetak knjiga u kojima daje psihološku analizu ženskih likova. Zabranjenu bilježnicu objavljuje 1952. godine kojom doživljava golemi uspjeh i zauzima važno mjesto u talijanskoj književnosti.
U središtu radnje je Valeria, po mnogočemu mlada žena, supruga, majka dvoje djece, koja krajem davne 1950. godine sasvim slučajno kupuje bilježnicu u koju tajno počinje pisati sve što joj se događa, sve o čemu razmišlja i što osjeća. U početku, zapisi su obilježeni jednostavnošću i nama pomalo smiješnim i nepojmljivim radnjama, poput prepisivanja brojeva u telefonski imenik, dinamike obiteljskih večeri, razgovora i slično.
Valeria je ponizna, skromna, vjerna i blaga žena, posvećena obiteljskom životu. Zbog toga i osjeća da je to što radi pogrešno, pa piše u strogoj tajnosti, noću, skrivajući se od ukućana. Međutim, uskoro je ova nova tajna aktivnost navodi da pažljivije promotri sebe i svoj život i ubrzo shvaća da je cijela njezina osobnost pritisnuta osjećajima dužnosti i odanosti prema mužu, kćeri i sinu. Nitko od njih je, istini za volju, ni ne vidi kao individualnu osobu, nego je doživljavaju isključivo kroz sebe.
Tako je muž poima gotovo kao majku, dozivajući je stalno „majčice“, a ostali više-manje kao služavku. Nitko ni od njih to ne radi pretjerano svjesno niti zlonamjerno, nego su jednostavno vremena bila takva, okolnosti drugačije, pogotovo u Italiji koja nije bila blagonaklona prema ženama, koja ih je držala i smještala u uske okvire ograničavajući njihove uloge, želje i potrebe.
Iako su se od tog vremena do današnjeg neke stvari popravile i društvene okolnosti promijenile, iako se ne možemo poistovjetiti sa svime što Valeria misli, možemo sa svime što osjeća. Unutarnji svijet dijelimo svi, bez obzira na vrijeme u kojem živimo, pa je time jako dobro naglašena univerzalnost ljudskih težnji. Valeria se polako budi, shvaća da je još uvijek mlada i da želi slobodniji život. Tako se i počnu događati i prolaziti joj stvari na koje bi se inače mrštili, no njoj se teško što može zamjeriti jer njezina obzirnost, dobrota i samokritičnost uvijek prevladaju.
„Htjela sam da ostane jer sam željela razgovarati s njom. Nikada nisam imala vlastite ideje: oslanjala sam se na moral koji mi je usađen kao djetetu, ili na ono što kaže moj muž. Sad mi se čini da ne znam više što je dobro a što zlo, ne shvaćam više ljude oko sebe, pa se raspada i ono što mi se činilo čvrstim.“
Kroz cijelu se knjigu i stilski i sadržajno osjeti dašak starine, ali to nimalo ne umanjuje ljepotu čitanja, dapače. Zapravo jednostavna, a jako složena, duboka i detaljna, ali takva se i očekuje da bude kad se većinom događa pomno prodiranje u nutrinu. Ovo sigurno nije jedini put da ću je čitati.
Add comment
Comments