Recenzija knjige: OK je što niste OK: gubitak i tugovanje u kulturi koja ne razumije

„Postoje gubici koji vam stubokom promijene svijet, smrti koje promijene način na koji gledate sve oko sebe, tugovanje koje razruši sve. Postoji bol koja vas prenese u neku posve drugu dimenziju, čak i kad svi ostali misle da se zapravo ništa nije promijenilo.“

Život je težak, a smrt je nepodnošljivo teška. Megan Devine, psihoterapeutkinja, spisateljica, žena koja je proživjela veliku tragediju, gubitak i tugovanje u punim smislima tih riječi, priznala je da prije nije mogla naslutiti njihove razmjere, iako se i profesionalno i osobno suočavala s brojnim teškim pričama. Ispada da je i s nepovratnim gubitkom stvar takva da ga ne možemo u potpunosti pojmiti dok se s njim ne susretnemo, pa čak ni onda ne znači da možemo razumjeti drugoga koji proživljava „isto“. Svi smo u svojoj boli sami, a time se i autorica vodila.

„Kad je u pitanju fizička bol, imamo čitav niz anelgetika. Kad je u pitanju bol uzrokovana gubitkom... nemamo apsolutno ništa. Oduvijek mi je bilo bizarno što imamo rješenje za gotovo svaku fizičku bol, a za ovo, za jednu od najintenzivnijih boli koje možemo doživjeti, lijek ne postoji. Jednostavno je moramo osjećati.“

Knjiga funckionira kao svojevrstan vodič kroz najmračnije periode naših života, ali i kao osobna ispovijest jedne žene koja je tragično izgubila svoju osobu. Autorica je iskrena, otvorena, kritički promišlja i iznosi probleme vezane uz nošenje s tugom i boli koje pronalazi u društvu u kojem živimo, bliska nam je i vjerujemo joj. Iako se sa svim nećemo složiti, iako ćemo ponekad pomisliti da pretjeruje u pojedinim konceptima, zapravo se većina teksta isplati pročitati.

Bez imalo uljepšavanja i davanja lažnih nada da će biti bolje i da će proći, autorica vješto i nježno pruža utjehu i otkriva istinu koja nije lijepa i koju nije lako prihvatiti, ali drugog izbora nemamo. Zbilja, iz svih je kuteva promotrila tugu i bol u njihovim najsurovijim oblicima, na tisuće načina prikazala spektre koje obuhvaćaju.

„Tugovanje je nagonsko, a ne razumno; zavijanje u središtu tugovanja nepatvoreno je i stvarno. To je ljubav u najsurovijem obliku.“

Knjiga je podijeljena u četiri dijela. U prvom se govori o kulturno-povijesnom negodovanju da se uopće sučimo s gubitcima. U drugom dijelu govori se o nekim konkretnijim koracima koji se mogu poduzeti prilikom tugovanja, i to ne da bi se situacija „popravila“ ili „poboljšala“, nego samo malo po malo počela mijenjati. Nabrojano je i jako mnogo aspekata tugovanja, poput raznih mentalnih i fizičkih „nuspojava“, te vježbe koje mogu pritom pomoći.