Autor: Sándor Márai
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2023.
Prijevod: Jadranka Damjanov
Recenziju napisala: Ivana
„Svijet je ništa. Ono što je važno, to nikada ne zaboraviš. To sam shvatio tek kasnije, kada sam već ostario. Ali sporedno ne postoji, to čovjek odbaci, kao i snove. […] Već duže vrijeme sjećam se samo onoga što je bitno.“
Sándor Márai mađarski je pisac, rođen na samom početku prošlog stoljeća, čovjek tragične sudbine i bogate književne ostavštine. Nakon Drugog svjetskog rata kao protivnik komunističkog režima napušta domovinu i emigrira u SAD. U to vrijeme, odnosno sve do poslije njegove smrti, djela su mu bila zabranjena, a kad su posthumno objavljena, i publici i kritici bilo je jasno da je riječ o pravim književnim draguljima. Nakon smrti supruge i sina kojeg su kao ratno siroče posvojili prije emigracije, shrvan rakom i depresijom, počinio je samoubojstvo hitcem iz pištolja u San Diegu 21. veljače 1989. godine.
„To je najveća pokora koju čovjek može trpjeti, i najbolnija. Željeti biti drukčiji nego što jesmo: u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato što se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Moramo se pomiriti da smo ovakvi ili onakvi, znati i prihvatiti da od života ne dobivamo pohvalu za mudrost, da ne dobivamo medalju za ono što znamo i što podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi i debeljuškasti – ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Moramo podnositi, u tome je tajna. Moramo podnositi vlastiti karakter i vlastitu narav što bolje možemo, jer tu našu sebičnost i našu pohlepu ne može promijeniti ni iskustvo ni spoznaja. Moramo prihvatiti to da u svijetu naše želje ne odzvanjaju potpuno. Potrebno je podnositi i to da oni koje volimo ne vole nas, ili barem ne tako kako mi to očekujemo. Moramo pretrpjeti izdaju i nevjeru i, što je još najteže, podnositi karakternu i umnu izvrsnost drugoga čovjeka.“
Tko se susreo s Máraijevom književnošću, zna da je to pisac biranih riječi, dubokih promišljanja i blaga izraza. Balansirajući na granicama psihologije, filozofije, etike, aktualnih društvenih događanja i svevremenskih životnih pojava i situacija prisutnima u svačijim životima, Márai uspijeva stvoriti vrijednu i vječnu prozu koja istovremeno djeluje umirujuće na dušu i poticajno na moždane vijuge.
Kad svijeće dogore u velikom je svom postotku monolog jednog čovjeka, no ni u jednom trenutku ne pomislimo da nam ga je dosta i da nas umara, dapače, možemo ga slušati i čitati satima bez gubljenja pažnje. Pisati na takav način, da nas odmara djelujući poput melema na naše rane i boli, a uz to i potiče da aktivno razmišljamo, saznajemo i zaključujemo o svima važnim misaonim i emocionalnim procesima, to mogu samo veliki ljudi skromna i ponizna duha. Márai je svakako jedan od njih, u svojim je djelima ispisao najljepše citate.
„Čovjek uvijek zna istinu, onu drugu istinu što je zastiru uloge, kostimi, životne situacije.“
Kad svijeće dogore među svojim koricama nekronološki prati živote dvojice prijatelja iz djetinjstva, jedne žene, jedne dadilje, i još nekolicine sporednih likova. No ono o čemu se u stvarnom vremenu događa da se nakon četrdeset jedne godine ponovno susreću Henrik i Konrad, koji u cjelonoćnom razgovoru (ili, većinom monologu) promišljaju i raspravljaju o pravoj naravi njihova prijateljstva, o situacijama koje su ostale neriješene, o osjećajima koji su ih dovodili do neoprostivog. Márai je majstor atmosfere. Od prvih stranica stvara se i gradi okruženje napetosti (ali ne u neugodnom smislu), tajni i priča koje samo čekaju biti ispričane.
U ugođaju noći, prostorije u kojoj se nalaze i prošlosti koja se malo po malo otkriva želimo boraviti što više. A sve je to popraćeno najvažnijim – moći riječi koja svoje može pretočiti u naše. Doista, snažne su te moći, i iako smo zauvijek van njihovih života, osjećamo se uključenima, kao da se i naše slične ili potpuno različite situacije uzimaju u obzir i da se na naša velika pitanja daju odgovori.
„Što se ljude može riječima pitati? I što vrijede odgovori, koje ljudi ne daju zbiljom svojega života nego riječima? Malo vrijede – kaže odrješito. Jako je rijedak čovjek čije se riječi posve poklapaju sa zbiljom života. Možda je to najrjeđa pojava u životu. Tada to još nisam znao. Ne mislim pritom ni na lažljivce ni na propalice. Mislim da ljudi uzalud doznaju istine, uzalud stječu iskustva jer nisu u stanju promijeniti svoju narav. Možda se u životu i ne može učinit više nego pametno i oprezno prilagoditi stvarnosti tu nepromjenjivu zbilju, čovjekovu narav. To je sve što se može učinit. A ni onda nećemo postati ni mudriji, ni zaštićeniji.“
Nisam imala nikakvih sumnji u užitak čitanja ove knjige, i iako sam možda očekivala drugačiji rasplet, zapravo je upravo tako i trebala završiti: strpljivo, gledajući prema krugu koji će zatvoriti jedini koji ima odgovore. I zbog još jednog razloga, ova će knjiga uvijek imati posebno mjesto u mom životu.
„Živa bića organiziraju međusobno pomaganje ponekad savladavajući teške prepreke, ali u svakoj živoj zajednici uvijek postoje snažna bića sklona pomaganju. Vidio sam to na stotinu primjera u životinjskom svijetu. Među ljudima sam vidio tek rijetke primjere. Točnije: nisam našao ni jedan primjer. Simpatije koje su se među ljudima oblikovale pred mojim očima, konačno bi se uvijek ugušile u močvari sebičnosti i taštine. […] Što vrijedi bilo kakva ljubav koja hoće nagradu? Nije li nam dužnost da prihvatimo i nevjernog prijatelja isto tako kao požrtvovnoga i vjernoga? Nije li pravi sadržaj svake ljudske veze ta nesebičnost koja neće i ne očekuje ništa, baš ništa od onoga drugoga? I što više daje to manje očekuje zauzvrat?“
Add comment
Comments