Autor: Mitch Albom
Izdavač: Egmont d.o.o., 2023.
Prijevod: Martina Gračanin Yuksek
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Posljednja predavanja u životu mog starog profesora održavala su se jednom tjedno u njegovoj kući (...) Održavala su se utorkom. Počinjala su nakon doručka. Tema je bila Smisao života. Poučava se na temelju životnog iskustva.“
Plakala sam! Jesam! Priznajem! Bila sam i upozorena da će mi trebati maramice, ali što mi to vrijedi? Jesam li trebala onda stati i ne doživjeti knjigu ako će mi potaknuti pojavu suza u očima? Možda nisam trebala čitati ovaj draguljčić kada sam najranjivija, onih dana u mjesecu? Možda je i to utjecalo na moje osjećaje? A možda je ukupnost navedenog i upoznavanje profesora Morrieja odigralo ulogu što je rezultiralo natečenosti mojih očiju idućega dana. Čisto da se zna da se ne žalim, nije mi krivo!
„Prihvati da postoje stvari koje možeš učiniti i stvari koje ne možeš učiniti; prihvati prošlost kao prošlost, a da je ne poričeš i da je se ne odričeš; nauči praštati sebi i drugima; nemoj misliti da je ikada prekasno za uključivanje u život.“
Znala sam da ću ovu knjigu čitati u utorak i jesam, ali zgotovila sam je, bez obzira što je mogla biti pročitana u hipu, tek za nekoliko dana. Zbog obaveza, ali i zbog topline i želje da se što duže družim s dvojicom muškaraca, učitelja i učenika, knjigu nisam progutala, guštala sam u njoj...
„Morrie utorkom“ mi je zapela za oko čim sam pročitala prvu rečenicu koja je opisuje: „Istinita priča o nezaboravnom prijateljstvu i bezvremenoj mudrosti.“ Eto, meni je to bilo dovoljno da me zainteresira. Knjiga je to koja je originalno izdana 1997. i koja mi je promaknula u izdanju Algoritma (2000.). Čini se da nam onda nije bilo vrijeme. Zahvalna sam Egmont nakladi što je prepoznala važnost ove knjige i što nam ju je opet dala da ne završi u nekim zakutcima knjižnica, zaboravljena.
„Naša kultura nije takva da uči čovjeka voljeti samog sebe. Moraš biti dovoljno snažan da kažeš: Ako kultura ne valja, nemojte joj nasjedati.“
Savršeno vrijeme za nju i mene bilo je u prosincu. Posebnom mjesecu, za posebnu priču o Mitchu Albomu kojem je njegov profesor s fakulteta, Morrie Schwartz, pomogao uvidjeti da svijet ima smisla i dao pokoji savjet kako se u njemu bolje snaći. Lijepo je bilo biti treća osoba u prostoriji dok se mudrost dijelila, dok su njih dvojica mudrovali i stvarali klasik za sve generacije.
„Slušaj. Nešto bi trebao znati. Svi bi mladi ljudi to trebali znati. Ako se uvijek budete borili protiv starenja, uvijek ćete biti nesretni, jer ćete svejedno starjeti.“
Od onih sam koji još uvijek smrt gledaju kao završetak, kao kraj, kao hladno otimanje dragih mi osoba koje više nikada neću moći zagrliti. Znam da je do mene, znam kako to sve funkcionira, znam da nismo samo fizička bića, sve je to „znam“, ali i dalje mi je to dio života koji me najviše dira – na onaj neugodan način.
Sigurna sam da je i to jedan od razloga što su se moje emocije čitajući ovaj razgovor dvaju prijatelja izlile iz mene. O konačnom je ovdje riječ o smrti koja nas uči životu.
„Zašto je tako teško razmišljati o smrti?
- Zato što većina nas hoda uokolo poput mjesečara. Zapravo ne doživljavamo svijet do kraja, jer smo kao u nekom polusnu i radimo stvari za koje automatski mislimo da moramo raditi.
A suočavanje sa smrću mijenja sve to?
- O, da. Onda sve to zguliš i baciš i ostane ti samo ono bitno. Kad jednom uvidiš da ćeš umrijeti, sve vidiš u posve drugačijem svjetlu. Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti.“
Tužno je, ali utoliko nije, toplo je i jasno i ljubavno u svakom pogledu. „... ljubav je način trajanja, čak i nakon smrti.“ Doživjela sam profesora kao osobu koju poznajem, kao da je moj susjed i imam priliku boraviti u njegovom dnevnom boravku družeći se s njegovim dragim ljudima.
Upijala sam tu ljepotu emocija i doprijela je do mene kao što je i do Mitcha. U dvjestotinjak stranica rečeno je malo, ali rečeno je dovoljno onima koji od ove priče nisu očekivali prosvjetljenje. Nema univerzalnog odgovora na pitanje života, ljubavi, smrti. Ima samo naše shvaćanje i ono što ćemo sebi posložiti u glavi.
„Mi vrijednosti ulažemo u pogrešne stvari. A to nas vodi prema vrlo razočaravajućim životima.“
Vrlo je jednostavna ova priča i naravno da sam htjela još čitati, još dobiti, ali znamo da ono što mi želimo nema veze s onim što nam je namijenjeno. I profesor Morrie i njegov učenik Mitch dobili su koliko im je bilo suđeno, a divno je da smo i mi s njima mogli podijeliti povezanost, mudrosti i bitnosti jednostavnog i kvalitetnog života.
Kako starimo svašta gubimo u životu, bitno je prepoznati da nije sve tako crno. Divno je kada ti netko kome beskrajno vjeruješ razjasni i objasni da ta neka tvoja razmišljanja, koja na tvoju sreću nisu toliko čvrsta, možeš preoblikovati i prilagoditi ih sebi olakšavajući si život.
„... moraš prigrliti starenje. Stvar je vrlo jednostavna. Kad rasteš, sve više učiš. Da ostaneš u dvadeset drugoj, uvijek bi bio jednaka neznalica kakva si bio onda. Starenje nije samo propadanje. Ono je i rast. Ne radi se samo o negativnom aspektu da ćeš umrijeti, nego i o onom pozitivnom da razumiješ da ćeš umrijeti i da zbog toga živiš kvalitetniji život.“
Ovo je jedna od onih knjiga koje se daruju od srca, koja se čita u bilo kojem trenutku života i daje iz sebe baš ono što nam u tom trenutku treba.
Pametna je ali nema pametovanja, kratka je ali ima sve što je potrebno imati, topla je da zagrije svako srce, sigurno izvlači emociju samo količina ovisi o onome tko je u rukama drži.
To je jedna od onih knjiga koja će nam, kada je čitamo, svaki put pružiti nešto drugo, u kojoj ćemo svaki put pronaći ono što nam treba. Za družiti se s Morriejem nikada neće biti krivi trenutak!
Znam da će se s moje strane darivati, jer univerzalnost koju nosi je za takvu situaciju savršena. Nije pretenciozna već svojom, skoro pa dječjom jednostavnošću, daje puno više od mnogo dubljih i „pametnijih“ knjiga slične tematike.
Knjiga je postala dio mene i zauvijek ću je se rado sjećati i posegnuti za njom kada mi bude bila potrebna emocija koju sam dobila s prvim druženjem.
„Stvar je u tome da prihvatiš tko si i da se naslađuješ s time. (...) Moraš otkriti što je dobro, istinito i lijepo u tvom životu ovakvom kakav je on sada. Ako se počneš osvrtati unatrag, počinješ osjećati potrebu za nadmetanjem. A godine nisu nešto čime se možeš nadmetati.“
„... ima nekoliko pravila o ljubavi i braku za koje znam da su istina: ako ne poštuješ partnera, u nevolji si. Ako ne znaš učiniti kompromis, u nevolji si. Ako ne možeš otvoreno razgovarati o vašem odnosu, u nevolji si. Vrijednosti vam moraju biti slične.“
Add comment
Comments