Recenzija knjige: Djela iz očaja

„Od gubitka voljene osobe čovjek može poludjeti i u najboljim okolnostima. Ja Ciarana nisam samo voljela; voljela sam ga mračno, pogrešno. Od gubitka osobe koju tako voliš možeš ne samo poludjeti nego i postati zao.“

Djela iz očaja nije knjiga za svačiji ukus. Još nisam sigurna ni je li za moj, no sigurno je da je mlada irska spisateljica ostavila i veći trag od riječi na papiru. Ova knjiga dugo ostaje u nama nakon što je pročitamo, razmišljamo o događajima, likovima, mučno nam je, zgražamo se, ljuti smo, suosjećamo. Ima svega.

Pripovjedačica djela „očaja“ neimenovana je mlada žena (vjerojatno dosta autobiografskog), u svojim ranim dvadesetima, koja živi nestabilnim i mamurnim životom u Dublinu. Neće proći dugo dok joj pažnju ne privuče Ciaran u kojeg se ludo i bjesomučno zaljubi.

„Preplavilo me blaženo strpljenje, sigurnost da mogu zauvijek čekati.

U tom sam trenutku bila sretnija nego ikad, sigurna da su snaga i čistoća ljubavi koju sam osjećala prema njemu očite na svaki način, kroz moje čekanje i samozatajnost, moje praštanje i spremnost da budem patetična. Bila sam žena kakva mu je potrebna.“

Što se inače tiče „ljubavi“ i odnosa, najsretnija je kad je u ulozi žrtve, kad se stavlja u podređeni položaj, kad daje sve da muškarcu ugodi, da ga tetoši, da se pobrine da svaka njegova potreba uvijek bude unaprijed zadovoljena. Nezdravo do bola, sve znamo. No ono što je ajde barem pola rješenja problema jest priznavanje samog, što ona apsolutno čini. U prijašnjim vezama, kao i u ovoj, otvorena je o svojoj žrtvi i svom ponižavanju.

Toliko otvorena da progovara o traumatičnom događaju u koji doslovce ne možemo istinski ni povjerovati zbog riječi koje bira kada o njemu govori, iako nikad do kraja ni ne razjasni situaciju. Iznosi to hladnokrvno i distancirano, što je pogrešno i problematično na svakoj mogućoj razini. A možda samo želi naglasiti, okrutno koliko god se čini, da je i ona sama suučesnik u samodestruktivnim „romansama“ i da je njezina potreba i opčinjenost time njezin izbor. „Ako želim nešto reći o svojoj boli, čujem kako moj glas ulazi u kanon Ranjenih žena i postaje mi nepoznat, ne-moj.“

Bilo kako bilo, pratimo razvoj njihove veze između 2012. i 2014. godine, u kojoj je Ciaran od starta nezainteresiran, hladan, poslije okrutan i nasilan, zaljubljen u svoju bivšu djevojku. Naracija se u nekoliko navrata prekida bilješkama iz Atene u godini 2019., u kojima, napokon, osjećamo malo mira. Svakako se ni sve ispričano ne odvija u sadašnjem vremenu, te povremeno imamo priliku zavirit u djetinjstvo i odrastanje, i pokušati pronaći neke odgovore. Ono u čemu autorica zbilja briljira je potpuna kontrola nad pričom, precizna je, direktna, u boli i mraku jako prodorna. A drago nam je naravno čuti da ipak, unatoč svemu, želi promijeniti svoje ponašanje i razmišljanje, želi biti slobodnija, jača, želi naučiti reći ne i odbaciti vlastitu žrtvu u tom procesu.