Autor: Min Jin Lee
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2022.
Prijevod: Mirna Čubranić
Recenziju napisala: Ivana
„Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.“
Ovom možda naizgled običnom, ali što se mene tiče nevjerojatno moćnom i lijepom rečenicom, počinje dugo putovanje kroz knjigu „Pačinko“. U ovih nekoliko riječi sadržano je podosta književno-umjetničkog što nam japanska i korejska književnost i inače nude: jednostavan i precizan jezik, sadržajno nimalo lišen ičega što „bogatije“ rečenice imaju. Imamo povijest koja nam je približena pjesničkom figurom, povijest koja nam je možda bila nepoznata, ali koja nije neprepoznata.
Imamo temeljne ljudske osjećaje, patnju i borbu, koje su pokretačice života i književnosti. Imamo i stilsku lakoću, doziranost i odmjerenost koje su toliko jednostavne da su gotovo banalne. Iako se autorica kroz ostatak knjige pomalo i udaljila od takvog izražavanja i otišla u konvencionalne okvire, što i ne čudi budući da je američka autorica korejskog podrijetla, i dalje se kroz cijelu knjigu osjećala ta njihova (korejska i japanska) jezična i egzistencijalna posebnost.
„On je bio pouzdani izvor snage kad je očekivala tako malo od ovog života.“
Sunja je centralni lik ove duge i opširne, ali nimalo umarajuće višegeneracijske sage, koja od početka do kraja povezuje sve ostale likove, od svojih roditelja koje prve upoznajemo, pa do svoje unučadi s kojima završavamo priču. Nakon što je mlada zatrudnjela s oženjenim japanskim yakuzom, jasno joj je da mora napustiti majku i Koreju i otići u nepoznati Japan s dobrim i blagim čovjekom koji će je spasiti od sramote i siromaštva. Takav će neizbježan razvoj događaja imati posljedice koje će svi kasniji i prijašnji likovi osjećati u svojim životima. I doista, godine i životi ispisani na ovim stranicama teški su, puni padova, neuspjeha, razočaranja, srama, smrti, čekanja i tuga.
Naravno, prisutni su i poneki trenutci sreće, nade i nadasve prihvaćanja i mirne borbe, jer ipak, riječ je o kulturi i populaciji naprosto različitoj od onih u našem okruženju. A uz to, burna vremena i činjenica da opasno velik broj generacija nisu imali svoju domovinu, mjesto a ponekad ni obitelji kojima su mogli pripadati, nije se moglo ni očekivati puno svijetlih trenutaka. Zavidan je trud i pažnja koji su posvećeni svakoj riječi, svakom liku, svakom događaju. Ipak, ovaj je roman autorica držala u glavi i pisala ga tridesetak godina.
Često od mnoštva likova, pogotovo onih koji se protežu kroz gotovo sto godina, ne znamo gdje je tko i kad se što događalo, lako i zaboravimo detalje, imena, no ovdje to nije slučaj. Bez obzira na likove čija su nam imena, realno, teško pamtljiva, i bez obzira na veliku količinu važnih i manje važnih događaja, oni nam svi ostaju u glavi i sjećanju, svi na svom mjestu. Ne znam koja je tajna i kako je to autorica uspjela, i je li uostalom svakome takav doživljaj, no meni je zapanjujuće i velike hvale vrijedno da je to uopće i moguće.
Sjajan je i prikaz razvoja likova kroz godine i iskustva kroz koja su odrastali i oblikovali se. Ne možemo se ne sjećati Noe kao sramežljivog ali briljantnog dječaka u školskim kupicama, kao poslušnog i blagog djeteta koje je imalo empatiju i osjećaj odgovornosti koji ni mnogi odrasli nisu, dječaka koji je jurio i trčao u pomoć dok ga je pratio slatki miris keksa koje nikad nije okusio, koje nikad nije ni tražio. Ne možemo ga ni zaboraviti kao odraslog čovjeka, opterećenog i obilježenog, koji se nikako nije mogao rasteretiti svog podrijetla.
S druge strane, pamtimo njegova brata Mozasua kao malog vražićka koji mu je bio čista suprotnost, da bi odrastao u ozbiljna obiteljskog čovjeka koji se uspio izboriti i preživjeti neke situacije zadivljujuće dobro, puno bolje nego smo očekivali. Nećemo tako brzo zaboraviti ni Sunjinu požrtvovnost i strpljenje kad nije mogla ništa drugo učiniti osim griješiti, Isakovu ljubav, vjeru i nezamislivu patnju, Kyungheeinu bezrezervnu odanost, ili pak Yosebovu privrženost obitelji koju je htio zaštiti i o kojoj se htio brinuti više od ičega, da bi mu život servirao nešto posve drugo.
„Pati i na izvjestan način s time može izaći na kraj; ali i drugi pate zbog njega i nije shvaćao zašto sad mora živjeti i prisjećati se niza strahovito loših odluka koje nisu izgledale tako loše kad ih je donosio. Je li tako većini ljudi? Od onog požara, u rijetkim trenutcima kad se osjećao bistre glave i bio zahvalan što može disati bez bolova, želio je vidjeti ono dobro u svom životu, ali nije ga vidio.“
Moglo bi se nadugo i naširoko pisati i pričati o „Pačinku“, a imala sam sreće prisustvovati prekrasnom, intimnom druženju ljetnog čitateljskog kluba uz sjajno vodstvo i sugovornice. Sve će mi vezano uz ovu knjigu ostati u dugom i lijepom sjećanju.
Add comment
Comments