Recenzija knjige: Tisuću poljubaca (A Thousand Boy Kisses #1)

„Baka je rekla i da najbolje stvari u životu brzo umiru, kao trešnjin cvijet. Nešto toliko lijepo ne može trajati vječno, ne bi trebalo trajati vječno. Kratko traje u vremenu da nas podsjeti koliko je život dragocjen, a onda nestane brzo kao što je i došlo. Rekla je da nas to u svojem kratkom životu nauči više nego nešto što je vječno uz nas.“

Imam osjećaj da će ova recenzija biti više kao neko „branjenje“ knjige jer je dobila i puno ružnih epiteta, no ovo je samo moje viđenje pročitanog, onako kako sam ja to sve doživjela. I ne, nije kratko pa koga zanima, nastavite čitati...

Kad sam već krenula s čitanjem onda ću knjizi dati priliku, kod mene je uvijek tako. Kao i svaku, i ovu ću priču pokušati razumjeti, otvoriti se, pokušati se prebaciti u godine koje nose glavni junaci i doživjeti njihove nedaće kroz njih. Ako autorica uspije dobro sve predočiti, ako ona odradi svoj dio i ja svoj, bit će to priča koja će ostati u sjećanju.

Rune Kristiansen i Poppy Litchfield upoznali su se u djetinjstvu i zakleli se da će zauvijek biti prijatelji. Prijateljstvo je preraslo u ljubav koja je obećavala da će trajati cijeli život, a kada je Rune poslan kući u rodnu Norvešku, srušili su se njihovi svjetovi. A ni to nije bilo sve...

„I bila je drukčija od svih drugih djevojaka u našem razredu. Poppy je bila posebna, nije bila kul. Nije se zamarala time što ljudi misle o njoj – nikada. Svirala je violončelo jer je to voljela. Čitala je knjige, učila je jer joj je bilo zabavno, ustajala u svitanje samo da može gledati izlazak sunca.“

Bilo bi šteta, sad kad sam si već posložila te njihove godine i probleme oko nerazmjera s ponašanjem kod istih, ne dozvoliti doživjeti priču o kojoj se tako puno pisalo. Vidjeti ako se isto moglo i s barem pet godina starijim likovima kako bi sve bilo što realnije i meni odmah kvalitetnije. Poppy i Rune kod mene su bili stariji od godina koje im je autorica u startu dala. Puno sam promišljala i uspjela si posložiti autoričinu ideju tako da sam za sve neke „probleme“ na koje sam nailazila pronašla realan razlog.

Kada sam došla do trenutka u knjizi i shvatila premisu osjetila sam nelagodu. U nekom komentaru koji sam za ovaj roman vidjela koji je ovu priču uspoređivao s jednim drugim romanom koji sam čitala, shvatila sam da je to meni bio spojler. Želim se iznenaditi, uvijek, a ovdje mi je iznenađenje nažalost, uskraćeno. Što nam to društvene mreže donose/odnose?

Pretjerivanja u biti nisu bila moguća s obzirom na njihove godine, jer su dosegla toliku njima neobjašnjivu normalnu razinu, a s kojom se odrasli ne mogu snaći. Dovela ih je u beznadnu situaciju dok ih je vezala ta luđačka ljubav koju dožive tinejdžeri misleći da je samo njihova takva, jaka i neraskidiva. Do vrtloga emocija u kojem su se oboje našli, još su se dobro i snašli. Hm, kada se uhvatim u rimi moram mijenjati tijek misli jer ću otići tamo gdje me se neće razumjeti ako niste u mojoj glavi.

„Zašto je potrebno da život završi kako bismo naučili cijeniti svaki dan? Zašto moramo čekati da nam istekne vrijeme kako bismo počeli ostvarivati sve ono o čemu smo sanjali, a nekada smo imali sve vrijeme ovoga svijeta? Zašto osobu koju najviše volimo ne gledamo kao da je posljednji put vidimo? Jer da to učinimo, život bi bio toliko pun energije. Život bi bio istinski i potpuno proživljen.“

Htjela sam reći da je ovo ljubavna, ali jako tužna priča. Možda nekima nerealna, ali onima koji imaju saznanja i našli su se ili bili u blizini sličnih problema, vrlo realna i nimalo sladunjava. Rekla bih da takvima, koji žive u neznanju, zavidim. Jako je teško vidjeti se u tuđim cipelama budući da se prvo moramo tako htjeti doživjeti, a i kada se prepoznamo, opet ne znači da ćemo razumjeti jer isti problem ne znači i ista svijest. Svi sve gledamo iz svog kuta i doživimo isto svatko na svoj način. Bilo što sam sa svojih petnaest godina doživjela bilo je toliko nabrijano i pretjerano da stvarno ne mogu pojmiti kako su se ovo dvoje zaljubljenih morali osjećati. I iz tog razloga im ne mogu zamjeriti ništa.

„Pokazao je da ljubav jednostavno znači uporno se truditi da druga polovica tvoga srca zna da je na svaki način obožavana. Svake minute svakoga dana. Da je ljubav nježnost u svojem najčišćem obliku.“

Ljubav se u tim godinama drukčije gleda jer što nam je tada bitno osim škole? Ne radimo i ne zarađujemo za opstanak, ne moramo plaćati režije, brinuti o autu i stanu i djeci. Mi smo djeca koja sve proživljavaju intenzivnije, a kada je o ljubavi riječ ona bude sama srž. Tako da razumijem što u knjizi nema neke konkretne radnje što je nekima smetalo jer pričalo se o onom njima bitnom, o njima. Pa znamo koji su drugi tinejdžerski problemi, no u usporedbi s onima u koje njih dvoje autorica stavlja postaju nebitni. Pokazana nam je privrženost, iskonska, vjerujem mnogima, nemoguća ljubav pa i to onda malo ideju čini nevjerojatnom, nepostojećom, nerealnom.

Mislim da je teško ovu knjigu preporučiti nekome tko voli ljubavni žanr jer obično su to osobe koje žele pozitivne, lijepe, radosne, poletne, često i seksi priče. Ovo to nije. Ovo je svakako ljubavna priča, ali prije bih rekla drama kojoj je ljubav osnova. Razumijem sve one koji su se snimali kako plaču dok čitaju knjigu, razumijem ih jer tužno je, jako je tužno. A najgore od svega, moguće je u stvarnom svijetu. Realnost je ovdje pravi šamar likovima, a onda i nama koji uz njih prolazimo sve što je pred njih autorica stavila. A stavila je puno i jako teško, toliko da nije humano.

Zato, ako ste empatični i lako proživite tuđe nelagode predlažem da uza sebe imate maramice jer će vam trebati. Plač će biti tu zbog ljubavi koja je stavljena u nemoguću situaciju, ali kako nije birala, sa svime se mora što hrabrije nositi. Dani prolaze, zaustaviti ih ne možemo, možemo samo biti jaki i bez obzira na sve voljeti...

„Nisam znao što učiniti. Što se, dovraga, moglo učiniti? Kako preživjeti to što ne možeš pomoći?“

I bez obzira na sve, bilo mi je teško čitati nekoliko zadnjih poglavlja. Jer, tužno je, do srži je tužno. Sumnjam da će ikome biti svejedno primičući se kraju romana. Možda ne zbog likova ako vam oni nisu bili uvjerljivi, ali zbog situacije u koju je autorica svoje protagoniste stavila (a računam da niste od olova) neće vam biti svejedno.

Razumijem one kojima se roman svidio i vide ga kao prekrasnu ljubavnu priču koju će zauvijek pamtiti. Razumijem i one kojima je ovo previše sladunjava i neuvjerljiva priča jer sam se i sama pronalazila u oba slučaja. Ali sigurna sam da ćete se sjećati i Poppy i Runea jer će vam ostaviti jednu tužnu emociju koja će izaći kada vidite ove divne korice ili kada budete davali svoje viđenje o priči.