Autor: James Joyce
Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o., 2023.
Prijevod: Mia Pervan
Recenziju napisala: Ivana
„Dok je razmišljala, tužna slika majčina života utisnula se duboko u srž njezina bića – život svakodnevnih žrtvovanja koji je završio ludilom. (…) Sva mora svijeta obruše joj se na srce. On je vuče u ta mora; utopit će je.“
Četiri pripovijetke zapravo su četiri od petnaest pripovijetki iz zbirke Dublinci velikog irskog književnika Jamesa Joycea. Originalno su objavljene 1914. i premda mogu stajati svaka za sebe, ipak su povezane, što gdjegod radnjom, tako češće motivima i simbolikom. Kritika se slaže da su priče neobičan prikaz svakodnevnice glavnoga irskog grada, ispunjene kontroverznim temama i likovima koji traže neki oblik društvene ili emocionalne preobrazbe i izdizanja, bez da to ikad postignu.
Iako je Joyce ismijavao svoju domovinu koju je rano napustio upravo zbog njezine nazadnosti, Irci ga ponosno smatraju svojim. No dobro, vremena su se promijenila, a cijeli svijet zna za ovoga kultnog i jedinstvenog književnika. Jezično se i stilski o Joyceu nema što reći što se već ne zna; naprosto ga je užitak čitati, i to u sjajnom prijevodu, a svakako je i pravo osvježenje vratiti se klasicima u moru suvremene književnosti. Sadržajno, priče su ironične, lijepe, očajničke i misteriozne. Eveline prati mladu ženu koja se sprema na bijeg u novi i bolji život s muškarcem kojeg voli.
Najkraća, ali snažna priča o bolnom i prokletom izbjegličkom životu. Arabija prati dječaka koji se zaljubi u svoju susjedu, a Dva fina gospodina sve su samo ne fina, dapače, ova je pripovijetka najmračnija i najoštrija kritika društva. Posljednja priča Mrtvi debelo nadmašuje ostale po dužini, a prati čovjeka po imenu Gabriel Conroy koji sa svojom suprugom odlazi na godišnji ples. Priča je puna prikaza običaja i razmišljanja srednjega građanskog sloja o temama domovine i politike. Sve je vrlo duhovito, do samog kraja kad Gabriel saznaje da je njegova žena jednom imala strastvenu i tragičnu ljubav, te završava samorefleksijom.
„Tako dakle, ona ga je u mislima uspoređivala s drugim dok je njemu srce bilo puno sjećanja na njihov zajednički skriven život pun nježnosti, radosti i žudnje. Zastidio se vlastite sramote. Odjednom sebe vidje kao smiješno trčkaralo svojih teta, kao živčanog, dobronamjernog sentimentalnog glupana koji drži govore neukim ljudima te idealizira vlastite lakrdijaške strasti, kao bijedno i blesavo biće čiji je lik spazio u zrcalu.“
Inače, Mrtvi su posljednja pripovijetka u Dublincima, a snijeg koji polako pada iz svemira i pada polako na sve žive i mrtve kao da dolazi njihov posljednji čas nosi veliku simboliku i zaokružuje cijelu zbirku. Na početku priče, snijeg je prirodna sila koja na Gabriela djeluje samo na praktičnoj razini i smeta mu prilikom šetnje i održavanju cipela suhima i čistima. Na isti način Gabriel promatra i svijet, fokusirajući se samo na sebe, bez da pokuša imati empatiju za druge ili dati životu malo više značaja i vrijednosti. Čuvši supruginu priču o ljubavi i žrtvi, njegovo se poimanje vlastita života i uloge u njemu mijenja, a snijeg koji se širi se po cijeloj Irskoj i pada na ljude kao i na grobove implicira jednakost u životu i smrti prema drugačijim pravilima od onih koje je Gabriel njegovao.
Iako je potpuniji doživljaj pročitati cijele Dublince u komadu, ove četiri pripovijetke sjajan su način za podariti našem čitalačkom životu dašak svevremenske književnosti.
Add comment
Comments