Autor: Piia Leino
Izdavač: Vuković&Runjić, 2022.
Prijevod: Boris Vidović
Recenziju napisala: Ivana
„Mrzli pod ledi mu gležnjeve, hladnoća se uspinje tijelom, pa se u obliku tuge prenosi u misli.“
Nebo je nagrađivani distopijski roman finske autorice Piie Leino koji je pokušao propitati mnoge (vječno) aktualne teme i probleme, no u svemu tome ostao, čini mi se, raštrkan i pogubljen. No budimo realni, upravo takav život i jest.
Radnja se odvija u Helsinkiju 2058. godine. Nakon građanskog rata i propasti društva, vlast je preuzeo nacionalistički pokret Svjetlo. Neki su uspjeli pobjeći, a granice su sad zatvorene, kontakt s vanjskim svijetom ne postoji. Život prolazi otuđeno, tmurno, bezvoljno, ravnodušno. Nitko ni s kim ne razgovara, nitko nigdje ne izlazi, ne stvaraju se novi odnosi, ne rađaju se djeca. U takvom svijetu, Akseli radi na sveučilištu i proučavajući našu sadašnjost a njegovu povijest, pokušava otkriti uzroke epidemije apatije koja je zahvatila njegovo doba u kojem se nitko ne nada boljoj i ljepšoj budućnosti. No ipak, postoji nešto „lijepo“. Dok ih u stvarnom životu ugnjetava, iscrpljuje i drži zarobljene, u virtualnom Svjetlo svojim građanima nudi – Nebo.
Nebo je mjesto u kojem živi stari svijet, mnogo ljepši nego što je ikad zapamćeno ili zapisano da je bio. No postoje dva problema – prvi je taj da je dostupno samo imućnim ljudima koji uživaju neki status, dok ostali obični ljude trpe nerede i svu bijedu života, a drugi je taj da stvara ovisnost.
Kada Akseli dobije potpuni pristup Nebu, saznat će što to znači i izgubit će pojam o stvarnosti, sve dok jednog dana ne upozna Iinu, ženu „nebeskog“ stvaratelja koju će poželjeti upoznati u „stvarnom“ svijetu. Među njima se počinje stvarati dublji odnos, a uz to oboje žele promjene, ne želeći se pomiriti s trenutnim stanjem.
Roman se, kako smo već rekli, dotiče raznih tema, poput klimatskih promjena, diskriminacija i nejednakosti, igara moći, čovjekova poimanja svijeta i vlastite uloge i smisla u njemu. To se prvenstveno očituje kroz razmišljanja i razgovore dvaju glavnih likova, no unatoč toj mnogostrukosti, oboje ostaju plošni i jednodimenzionalni. Ne ostvaruje se osobita povezanost i razumijevanje ni s jedim, no možda se upravo tome i težilo.
Iako ima nekoliko zanimljivih tema, načinu na koji se pristupa većini nedostaje uobičajene terminologije, čime se, s druge strane, postiže originalnost. Iako po mom nije bio, sigurna sam da će po nečijem (i mnogo više od toga) ukusu biti, ipak, riječ je o priznanom i nagrađenom romanu od strana obaju kritika. :-)
„Kad mu suze pošinju kliziti niz obraze, Akseli shvaća da su mu oduvijek navirale. Mogao bi ostatak života provesti na podu, suze bi mu se mogle tu osušiti kao i žohar, ali na Nebu ga čeka topla kiša i vjetar i ptičji pjev, i zato još nije spreman odustati.“
Add comment
Comments