Recenzija knjige: Priče o dragom Bogu

„Djeca su malena, i stoga od večernjih oblaka udaljenija nego mi. No to je za tu priču sasvim dobro. Usprkos dugu i dobro sročenu Hansovu govoru, ona bi prepoznala da se sve odigrava upravo među djecom i moju bi priču promatrala kritički, poput stručnjaka. A i bolje je da ne doznaju s kojom mi mukom i s kakvom nespretnošću doživljavamo sve one stvari koje se njima događaju na toliko jednostavan način, same od sebe.“

Priče o dragom Bogu jednog od najvećih i najutjecajnijih pjesnika svih vremena napisane su nama davne 1899. kada su Rilkeu bile samo dvadeset tri godine. Odišući stilom narodnih bajki, napisanih jednostavnim stilom i jezikom, ostale su jedne od najpristupačnijih Rilkeovih djela, omiljenih svim generacijama.

Trinaest kratkih i međusobno povezanih priča koliko ih ima okupljenih u zbirci inspirirane su putovanjem u Rusiju na koje je mladi pjesnik otišao godinu dana ranije. Ispalo je da su ga golema ruska prostranstva i duboka duhovnost i jednostavnost koje je uočavao u ljudima koje je susretao doveli do spoznaje da Boga može pronaći u svim stvarima, kao i do uvjerenja da i Bog traži da ga mi spoznamo jednako kao i što i mi želimo spoznati Boga.

Velika očekivanja koja sam imala od ove knjižice, obzirom na Rilkeovu dosadašnju pročitanu literaturu, nažalost nisu ispunjena. Možda bi to ipak trebalo pripisati njegovim mladim godinama, jer naznake Rilkea na pojedinim mjestima su uočljive, ali ipak, ovo nije moj omiljeni Rilke. U ovim je pričama Rilke pripovjedač koji je iz nekog razloga stidljiv i nespretan, pa iako priče namjenjuje djeci, ne osjeća se sposobnim vjerodostojno ih prenijeti. Zbog toga ih kazuje svojim susjedima, tražeći od njih da ih prenesu djeci. Sve pričice više-manje odišu nekakvom bajkovitošću i radošću, u skladu s dječjim poimanjem kako svijeta pa tako i Boga.