Autor: Eliza Clark
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2023.
Prijevod s njemačkog: Mirta Jurilj
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Ovaj sam roman primijetila po naslovu i naslovnici. Naslov daje naslutiti svašta, kao i naslovnica koja je ludo specifična, a jednostavna, veselo obojana i bez obzira na sve tjera na neke zaključke te daje smjernice otvorenog, opuštenog, možda i razvratnog teksta. Tako sam je barem ja doživjela i zagolicala mi je maštu.
Naslovnica me pogurala pročitati i sinopsis iako sam od onih koji vole uletjeti između korica „kao guska u maglu“, bez ikakvih smjernica i poimanja teme kako si ne bih stvorila očekivanja ili predrasude bilo koje vrste. Na taj način najbolje doživim tekst koji čitam jer praznog mozga upijam svaku riječ i stvaram sliku redom, bez plana. Od srca preporučam svima isti način pristupanja prema bilo kojem književnom djelu. Utisci će biti autentični, neokaljani, čisto osobni.
„Četiri je ujutro, i nebo poput prijetnje postaje sve svjetlije.“
Podijelit ću smo kratko kako u romanu „Komad malog“ pratimo Irinu, fotografkinju koja je već kao studentica svojim provokativnim radovima ostvarila zapažen uspjeh, ali uvjeti života umjetnika neće ju zaobići pa životari radeći u lokalnom baru. Ponudu da izlaže u prestižnoj londonskoj galeriji Irina vidi kao priliku za novi zamah umjetničke karijere i kao bijeg iz kolotečine droge, alkohola i površnih veza. Priprema radova za izložbu ne pokreće ono čemu se nadala, već autodestruktivni sunovrat u čijem su središtu njezini burni društveni odnosi.
„Moram napomenuti da zapravo nikada nisam namjerno radila nešto samo da šokiram. Ne mogu si pomoći ako me neke stvari jednostavno smetaju manje nego što smetaju druge ljude. To mi je uistinu pomoglo da već na početku poguram svoj rad. Svi ostali samo prisvajaju ikonografiju koju smatraju šokantnom kako bi privukli pažnju, a nemaju istinski interes za transgresivne teme.“
Antijunaci? Jedno kratko razdoblje pratimo glavni lik kroz njezine normalne dane i kako se vrijeme odmicalo pokazalo se da tu ništa takvo - normalno, nije. Vrlo raskalašen život, reklo bi se život mladog umjetnika s puno droge i neodgovornog ponašanja, narcistički stavovi, zlostavljanja kako psihička tako i fizička, a ništa s nekim razrješenjem ili poukom.
Ništa ovdje nije dopadljivo, milo ili ljubazno, ništa što bi se izdvojilo kao posebno pozitivno, ovdje su svi i sve dijametralno suprotni od nama neke životne normalnosti. Ludo je i kao takvo zna biti zabavno i tjera čitatelja da bude uz likove dok čeka što su to iduće smislili i u što će ih iduće razvratno autorica umiješati. Mladi su to ljudi pa im se sve može pripisati, sve trpe njihove godine i umjetnički krug u kojem se kreću.
„Želje – da je ženim li da takvom životu stremim? kako Flo običava reći kada vidi prekrasnu ženu.“
Uz drogu idu i halucinacije pa sam se nakon nekog vremena uhvatila kako promišljam je li događaj stvarnost ili samo jedna epizoda. Takvih se trenutaka što sam više odmicala u knjizi pojavljivalo sve više, a iskakao je i jedan stari kroz ispresjecana prisjećanja. Izgubila sam se, pred kraj nisam više znala što da vjerujem, nisam znala što je njezina stvarnost, a što je umislila. Ni završetak mi nažalost nije dao zadovoljavajuć odgovor kojem sam se nadala kako bih dobila pravu sliku pročitanog.
Zanimljivo je bilo živjeti s njom u dane pripremanja izložbe, dok se kroz taj proces za istu prisjeća studentskih dana, ludih projekata, neodgovornog življenja. Žao mi je da se ipak nije jasnije zaokružila cijela njezina priča, da nismo dobili ispravni uvid u njezino stanje, ono stvarno.
„U mozgu postoji jedan bolan dio. To je mjesto gdje si još uvijek samo dijete. Jednom kad netko ubode tu bolnu točku, udubina ne nestaje. Kao kad zaroniš prste u svježi beton.“
Nemam inače problema kada nam kraj ostane „nedorečen“ ali ovdje sam baš htjela doznati u kojem je smjeru išla ili će ići. Možda sam to poželjela zbog njezinog psihičkog stanja pa sam htjela da se ispostavi kako se ipak izvukla iz tog mutnog opijatnog svijeta i pronašla neku svijetlu, bistru točku prema kojoj će ići i pokušati biti najbolje što može.
Umjetnici često imaju drukčiji pogled na cijeli svijet pa tako i na sebe i sve im to skupa nekako ne sjeda kako su zamislili što ih onda kroz razne droge slaže u stvarnost. Ili se oni samo tome nadaju i upadaju sve dublje u crnilo i tamu.
„Ako dovoljno dugo nešto radiš, može ti dojaditi – posebno ako radiš stvari u svrhu samouništenja, a ne zato što ti se zbilja sviđaju.“
Savršeno se poklopilo što sam nakon pročitanog romana doznala da će nam autorica gostovati u gradu, na VRisku 18. rujna 2024. (riječki sajam knjiga i festival autora) i da će govoriti baš o ovom svom romanu. Naklada OceanMore preko koje se autorica predstavila domaćem čitateljstvu i njihova urednica i prevoditeljica Nataša Medved koja je ovog puta bila u ulozi moderatora, lijepo su prestavile i Elizu i njezin roman. Obje su dame bile svoje, opuštene, iskrene i pričljive što se pokazalo više kao nekakav privatan razgovor u dnevnom boravku nego pred desetcima znatiželjnika. Divna promocija!
I stvarno nije moglo bolje kako bi mi sve pročitano sjelo najbolje što može nakon što čujem autora kada priča o onome što je htio prenijeti svojim tekstom. Opet mi se to moje mišljenje pokazalo istinito što je rezultiralo i boljim utiscima na pročitano nakon što sam upoznala autoricu. Zaželjela sam joj sreću u daljnjem stvaranju i da se opet vidimo iduće godine na istom mjestu s novim uratkom. Rekla je da ne bi imala ništa protiv. A i potpis je tu!
Specifičan je ovo roman, na momente roman struje svijesti gdje smo uz Irinu često u nesvjesti, doslovno. Zbog teme, zbog likova i njihovih godina i načina života zanimljivo za proživjeti ludnicu koju nam autorica pruža, a vrlo je stvarnog formata. Kako sam ja na promociji romana dobila odličan uvid nakon čitanja vama bih preporučila pogledati i poslušati taj isti događaj i bolje upoznati kako autoricu, tako i njezin rad klikom na ovaj link https://www.youtube.com/watch?v=daPqmzPy6fI&t=8034s i na 58. minutu. Sigurna sam da će sve biti puno jasnije i poželjet ćete još nešto njezino uzeti u ruke.
Tu je i jedna divna vijest! Stigao je novi roman Elize Clark u OceanMore nakladi pod imenom „Pokora“ vrlo bitne teme o kojoj se u zadnje vrijeme puno progovara. Nakon što je gledanost serije „Adolescencija“ (Adolescence 2025.) probila sve rekorde kako gledanja tako i komentiranja iste i zbog same teme, ali i načina snimanja svake epizode iz jednog kadra, bit će i „Pokora“ odlična tema za razgovor i promišljanja.
„Ova je knjiga studija ubojstva tinejdžerice Joan Wilson, koje su 2016. godine počinile tri djevojke iz iste srednje škole. Napisao ju je novinar Alec Z. Carelli, a prvi je put objavljena u ožujku 2022. godine.“ Ja sam zainteresirana. Vi?
Add comment
Comments