Autor: Emilia Hart
Izdavač: Stilus knjiga d.o.o., 2025.
Prijevod: Dražen Čulić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Najlakši način da se nekom laže, jest lagati samoj sebi.“
Svidjela mi se kompleksnost priče! Čitajući je pitajući se, razmišljajući, povezujući, gdje je na kraju svako zašto imalo svoje zato bilo mi je savršeno. Ispreplesti više radnji kroz više vremenskih razdoblja, kvalitetno, razumljivo i smisleno težak je posao koji je Emilia Hart sa svojim „Sirenama“ uspješno odradila. I kako se uranjalo sve više u priču, bivalo je sve čarobnije... Posebno i neočekivano, a opet, sam naslov daje naslutiti tu mogućnost nestvarnoga. Ništa pretjerano, taman dovoljno čarobnosti koju je autorica zanimljivo provukla kroz cijeli roman, ujedno mu daje i poseban touch.
Od onih sam čiji su utisci, kada se uspoređuje uspješnost ovog i autoričinog prethodnog romana „Waywedice“, u manjini. Pročitala sam oba djela i od onih sam kojima su „Sirene“ puno bolja priča. Kod „Waywedica“ sam pronašla ne samo nepotrebne dijelove, već i mlake, neuvjerljive i pretjerane, a sveukupnost priče mi nije bila više od jednog „ok“ romana. „Sirene“ su same po sebi posebne pa je utoliko autorica imala veću mogućnost za skrenuti u patetičnost i neuvjerljivost. Imala sam otvorene poglede kod pristupa za oba romana, iako očekujući uvjerljivo kada je ono „nemoguće“ u pitanju da bi isto imalo smisla, ali se nije pokazala identična razina uspješnosti.
Kod „Waywedica“ mi je taj dio izostao. Njihovo „nemoguće“ nije bilo toliko kvalitetno odrađeno i žao mi je zbog toga budući da je autorica pokazala svoje vrsno umijeće u svojoj idućoj knjizi. Ima ona to u sebi, ali nije se poslužila znanjem u oba romana na istoj razini. Da, obje priče govore o ženama, ali tek sam u „Sirenama“ osjetila njihovu pravu povezanost, jačinu i snagu. Sigurna sam da će oni koji se ne slažu s napisanim dok ovo čitaju samo odmahivati glavom, no moj subjektivni sud je ovakav, dirnut posebnošću baš ove priče.
Gostovala je Emilia Hart u Zagrebu i na moju žalost nisam uspjela posložiti život i otići na promociju koja se održala oko „Sirena“. Sigurna sam da bi mi nakon što bih poslušala autoricu sve bilo jasnije oko oba romana. Čuti autora nakon što se pročita knjiga događaj je nakon kojega sve sjeda na svoje mjesto i bez obzira na subjektivne utiske pročitanog, jasnoća djela sve stavlja u stvarni kontekst. Autor puno toga objasni, odgovori i na nepostavljena pitanja, sve mutno se nakon toga bistri, a razlog i želja stvaranja knjige daje svemu smisao. Nesumjivo bi mi i njezino prvo djelo dobilo na kvaliteti.
„Sirene“ je nevjerojatna priča (sagledano kroz puno segmenata) i baš mi se zbog toga svidjela. Bila je čarobna i kao takva savršeno zaokružena. Gradila je autorica tu jednu sumnju od samog početka, da u ovoj priči neće sve biti realno, crno-bijelo, shvatljivo i (nekima) prihvatljivo na prvu. I odlično joj je to išlo, od početka do kraja! Znala me izgubiti na momente, priznajem, jer osim što nam priča Lucy u 2019., tu imamo i Mary dvjestotinjak godina prije, ali i priču iz podcasta koja se prostire na više od šezdeset godina i vezano je uz mjesto radnje. Puno različitih duša isprepletenih sudbinama koje uz stvarnu činjenicu nastanka Australije započinje nevjerojatno.
U 1800. godini pratimo blizanke Mary i Elizu koje su otrgnute od voljenog oca u Irskoj i poslane na kažnjenički brod za Australiju. Ono što pogoršava njihovu sudbinu jest strah od oceana jer im je majka nestala u moru kad su bile djevojčice.
1999. uzpoznajemo Jess, usamljenu šesnaestogodišnjakinju kojoj je dijagnosticirana rijetka alergija na vodu, a život joj se mijenja kad u školu stigne mladi, šarmantni nastavnik likovne kulture.
2019. godine nam je glavna Lucy koja se budi uz dečka koji joj se sviđa, sa svojim rukama oko njegova vrata.
Užasnuta, bježi u kuću starije sestre na australskoj obali nadajući se da će naći objašnjenje neobično živopisnoj noćnoj mori koja je prethodila napadu – ali Jess nigdje nema. Kada sam spomenula kompleksnost, na ovo sam mislila. Toliko likova, različith godina kroz koje se radnje protežu, različitih situacija koje se, da bi knjiga imala smisla, moraju nekako spojiti, mora se pokazati kvalitetan i smisleni razlog, način, veza između svega nabrojenog. Lako se može izgubiti potrebna nit, ali ovdje ju je autorica čvrsto držala i lagano nas kroz sve zamišljeno vodila.
Prvi sam preokret naslutila čim nam je autorica u knjizi navela mogućnost i bila na sebe ponosna kada sam shvatila da sam bila u pravu. Čekajući rasplet zanimale su me sve pojedinosti, sve što je tome kumovalo. A, s obzirom na, rekla bih i fantasy dio priče, sve je vrlo realno i logično sjelo na mjesto. I onda sam, bez obzira što ne volim epiloge s ovim bila jako zadovoljna jer mi se na jedino pitanje koje mi se još vrtilo po glavi, dalo odgovor. Povezanost, svih i svega. Nevjerojatno, nemoguće rekla bih, ali u ovoj priči sasvim realno i logički. A i poželjela sam još, svega!
Bez pretjerane patetike, bez viška stranica, predivnih korica (ne može fotografija točno dočarati njihovu ljepotu), odlično odrađene svake započete ideje, „Sirene“ su mi jedna od dražih pročitanih knjiga u ovoj godini. Realno bez obzira na sve, lijepo i ne samo da te ostavlja u onom toplom zagrljaju, već zagrije i srce čitatelju, doslovno.
Od mene preporuke za ovu kvalitetnu priču, uz napomenu da je potrebno pristupiti joj bez očekivanja, otvorena i uma i srca kako bi se od nje dobilo sve što je autorica čitatelju namijenila.
„Ali nekad izbor ne postoji. Postoji samo ljubav.“
Add comment
Comments