Autor: Jean-Baptiste Del Amo
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2024.
Prijevod: Željka Somun
Recenziju napisala: Ivana
„Kuća je tiha, odbojna i hladna. Neka jeza klizne mu niz leđa kad hladan vjetar nagrne kroz širom otvorena vrata i pomete čitavu prostoriju, povlačeći za sobom nakupine prašine i paučine što se lijeno kotrljaju po podu.“
Nakon nekoliko godina neobjašnjivog izbivanja, muškarac se ponovno pojavljuje u životima žene i njihova sada devetogodišnjeg sina, donoseći sa sobom nemir, traumu i prijetnju. Njihova se imena nikad ne otkrivaju, a u namjeri da ponovno izgrade svoje živote, muškarac ih odvodi u planine, u zabačenu seosku kuću na imanju Les Roches, gdje je nekoć živio i bio odgajan od strane svog ludog oca. Žena, koja je sada trudna s drugim muškarcem, nada se da će boravak biti kratkog vijeka i da ništa u toj situaciji nije ni opasno ni ludo. No pravih naznaka za to nema.
Roman Sin čovječji nagrađivanoga francuskog književnika Jean-Baptistea Del Amoa knjiga je koja traži spremnog i posvećenog čitatelja. Del Amo je poznat po iznimno gustom, gotovo tjelesnom jeziku i spremnosti da zaroni u najmračnije slojeve ljudskog iskustva. Kao da uvijek želi naglasiti da mi ljudi nismo ni plemeniti ni prosvjećeni, dapače, da ne postoji tako zastrašujuća i brutalna vrsta. Čitatelja stavlja u stanje gotovo fizičkog čitanja, kao što je to radio i u Carstvu životinja, jer osjećamo mirise, tjeskobu, znoj, težinu zemlje.
Sve je nabijeno, zaglušujuće, gotovo opsesivno konkretno. Također ponavlja teme istraživanja same srži nasilja, nasljeđa i mogućnosti iskupljenja. Nasilje ovdje nije samo čin, nego jezik, način postojanja koji se prenosi genetski. Ponovno je mračan, uznemirujuć, a opet fascinantan. Ponovno naglašava biološki fatalizam, no ovog puta nam se čini da ipak naziremo tračak svjetlosti i osjećaj nade da se stvari mogu promijeniti nabolje i da će sin (čovječji) pronaći drugi put.
Iako roman tematizira religiju i biblijsku simboliku, Bog je u ovoj knjizi prisutan samo kroz odsutnost. Sve što ostaje je čovjek i njegovo tijelo, njegova krivnja, njegova mogućnost ili nemogućnost da se promijeni.
Sin čovječji nije roman za svakoga. On zahtijeva strpljenje i određenu otpornost. Ali ako izdržimo, dobit ćemo osjećaj da smo pročitali nešto istinsko, snažno, iskreno i neuljepšano, priču o čovjeku koji pokušava ne (p)ostati zvijer.
„Jer se ljudi, kao nijedna druga životinjska vrsta na ovoj vražjoj zemlji, rađaju s tom prazninom u sebi, s tim vrtoglavim bezdanom koji bez prestanka u očajanju pokušavaju ispuniti za trajanja svojega kratkog, beznačajnog, patetičnog prolaska ovim svijetom, a onda im takvima, oduzetima već i vlastitom prolaznošću, besmislenošću i ispraznošću, odnekud na pamet padne nepojmljiva pomisao da bi u nekome sebi sličnom mogli pronaći nešto čime bi zapunili onu prazninu, onaj iskonski nedostatak koji u njima opstoji.
(…)
Zavolimo i ponesu nas iluzije o životu, zavolimo i povjerujemo da smo svemu tomu pronašli neki smisao, razlog, red u kaosu, ali ljubav nas doista okuži, uništi nam dušu i srce. Trebali bi sve voljeti jednako ili ne voljeti uopće, jer polagati sve nade u jedno tako nepostojano, slabo, kvarno stvorenje kakvo je ljudsko biće, koje u svojoj nutrini čuva prazninu takvih bezdanih razmjera, to nije drugo doli čista ludost.“
Add comment
Comments