Recenzija knjige: Carstvo životinja

"Pucali u srnu, u vepra. Davili štence i klali ovce. U zamku hvatali lisicu, trovali miševe, odsijecali glave guskama, patkama, kokošima. Od rođenja gledaju ubijanje. Gledali su kako očevi i majke lišavaju životinje života. Naučili su pokrete, ponavljali ih. Na njih je došao red da ubiju zeca, pijetla, kravu, prase, goluba. Puštali su krv, ponekad su je i pili. Poznaju njezin miris i okus."

Na tragu francuskog naturalizma, Del Amovo "Carstvo životinja" mračna je i mučna priča nad kojom nećete ostati ravnodušni. Sjajna je ovo obiteljska saga koja prati pet generacija siromašne obitelji u francuskom selu Puy-Larroque kroz gotovo cijelo 20. stoljeće, točnije od 1898. do 1981. godine.

U socijalnoj bijedi i siromaštvu, na početku romana upoznajemo Éléonore, kći bešćutne majke i nasmrt bolesna oca, koja odrasta u istom takvom okruženju male svinjogojske farme. U stanju fizičkog raspadanja, otac brzo odlazi, pa Éléonore, jedini lik koji ima nešto ljudskosti u sebi, ostaje s hladnom, surovom majkom, koju pisac nikad ne imenuje, naglašavajući tako istovremeno položaj žene čija je jedina uloga biti majka i supruga, ali i odsustvo potrebe da se takvo bešćutno stvorenje uopće imenom uvrsti u ljudski rod. U početku je ona roditeljica, a zatim udovica. Ipak, ostala je možda i najupečatljiviji lik, pamtimo je u scenama kojih bi se jako teško dosjetili da ih nismo pročitali.

No mala će i empatična Éléonore, puna ljubavi i brige za životinje i ostale, odrasti u ženu koja će upoznati užase Prvog svjetskog rata i koja će unatoč svemu biti "kriva" za industrijalizaciju farme i svu tugu, okrutnost, nasilje, strah i surovost koje će ona značiti.

U kasnijim poglavljima, s potpuno novim "čoporom" i likovima s kojima ćemo se ponovno povezati i koje ćemo zahvaljujući briljantnim rečenicama sjajno dočarati i živjeti s njima u njihovim danima, Éléonore je starica koja puna krivnje i strašne svjesnosti živi svoju starost i zajedno s ostatkom velike obitelji čeka slom i propast koji se ne mogu izbjeći. Među njezinim potomcima nekad se nazre ljudskost i empatija, no one se ne zadržavaju, pa svjedočimo mučenju, izrabljivanju, mahnitom divljaštvu i nezamislivim radnjama.

Kao svaki normalan čovjek koji voli životinje i poznaje suosjećanje, bila sam vrlo oprezna pristupajući ovom djelu, no dobra intuicija je odradila svoje, plus je i činjenica da je sam autor zbilja istinski ljubitelj svih životinja (pogledajte njegov profil na Instagramu) bila prisutna cijelo vrijeme dok sam čitala knjigu. Pa budite bez brige, pogodna je i za sve one koji se doslovce slamaju na patnju životinja, jer poruka je jača od nasilja, a sve je upakirano u zbilja moram naglasiti savršene rečenice koje svojom neumarajućom raskoši i bogatstvom rječnika nose svu težinu opisane okrutnosti, kao da je to njihova najlakša i jedina zadaća.