Autor: Darcy Coates
Izdavač: Poetika j.d.o.o., 2025.
Prijevod: Mirjana Paić-Jurinić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Uvijek sam skeptična kada se kao žanr navodi horor, barem kada su knjige u pitanju jer, ja se eto, još uvijek nisam prestrašila čitajući. Možda je do knjiga, možda je do mene, a možda je do kombinacije.
Kada su filmovi (serije) dotičnog žanra u pitanju, to je „druga pjesma“. I to samo zbog iznenadnih scena i zvukova. Priče kao takve su rijetko toliko maštovito nove i u tu ruku strašne da bih se bojala gledati. Atmosfera koja se gradi likovima i njihovim (najčešće) životima iz prošlosti, ako je ista kvalitetno zanimljiva, nastat će onaj crvić nervoze, onaj mali čvor u grlu koji će onda sukladno razvoju radnje rasti. Eeeee, tooo je odlično! Kada se takva atmosfera postigne, na bilo koji način u bilo kojem mediju, ja guštam. I, evo me točno takvom, s nervozicom u želucu nakon što nas autorica polako uvodi u priču kuće Ashburn.
„Ashburn je dojmljiv, shvatila je, i zato je vjerojatno ascinirao ljude u mjestu. Nije izgledao samo kao kuća nego kao nešto živo što čuči navrh brda i mrko gleda na ljude u dolini.“
Mlada ju je djevojka Adrienne naslijedila od pratetke što joj je pomoglo u egzistencijalnoj krizi pošto je na svijetu ostala sama nakon što joj je umrla mama. Seli u gradić, u Kuću koju tamo svi znaju i odmah znamo da će sa svime time nešto biti mutno, nerealno, nelogičko, a i duhovi u naslovu sve to skupa samo potvrđuju. I? Što će nas onda iznenaditi? Pogotovo ako nam ovakva tema nije strana, ni u romanima ni u filmovima? E, pa ja sam se „zakačila“ za ideju i radoznala kakva sam, s nadom u nešto zanimljivo, zabavno, inteligentno.. Dozvolila si biti odvedena, ali i otvorena za sve, spremna doživjeti pozadinu koja će mi, ako bude bila uspješna, stvoriti nelagodu koja se ovdje i očekuje.
Proživjeti uz Adrienne čudne poruke urezane u zidove, otkriti stari grob koji se skriva u šumi u blizini kuće dok misteriozni portreti u hodniku kao da motre svaki njezin pokret, bit će kao da gledate film. I tako dok otkriva sve više tajni o kući počinje vjerovati da u glasinama ima više istine nego što je slutila.
„Adrienne su se osušila usta. Počela se povlačiti iz prostorije, no kod vrata je zastala. Ne, nemoj biti preosjetljiva, nisi uljez. Ostavila ti je ovu kuću, a to znači i vlastitu sobu. Bilo joj je čudno, međutim, hodati po sagu koji je samo jedan par nogu izlizao do potke i gledati crnu haljinu kako viri iz otvorena ormara. Osjećala je da je zacijelo stranac prozoru koji je desetljećima gledao isto lice.“
Vrlo se sporo radnja razvijala jer sam imala osjećaj da je više od polovice knjige kao neka vrsta uvoda jer je jako puno objašnjenja ugurano u sami zadnji dio. Žao mi je da se to raspoređivanje radnje u tekstu nije malo bolje riješilo jer se zbog navedenog čini kao da je nedostajalo stranica. Knjiga od preko 330 stranica i više je nego dovoljna za sve kvalitetno objasniti, usto imati i tempo koji će sve skupa uokviriti u vrlo zanimljivu i uzbudljivu priču. Ovo je moja mala zamjerka budući da vjerujem da bi se sitnom preinakom puno dobilo gledajući roman u cjelosti, a i kraj ne bi bio zbrzan i ne bi se činio kao da je tako i odrađen. Jer kroz knjigu vidimo da je autorica znala gdje nas vodi, gdje će nas odvesti i kako.
Autorica Darcy Coates nas je stilom kvalitetno približila mjestu radnje, vidjela sam kuda se Adrienne kreće, mogla sam zamisliti kuću Ashburn, zamiliti gradić koji je sve o građevini znao, a što nije lako je nadodao zbog izdanja koje je bilo posebno i odavalo neku nelagodu.
„U naselju je drveće bilo zeleno, zdravo i raskošno, a bilje koje je raslo ovdje uz cestu bilo je sve jadnije i tamnije. Kora je potamnjela i iz ugodne tamne prešla je u hladnu sivu, lišće je izblijedjelo iz smaragdne u tamnu smećkasto zelenu boju, a gusto grmlje zamijenila su tanka, vretenasta, bolesna stvorenja koja su se borila za opstanak među korovom. Bilo je kao da je gradić isisao sve dobro iz tog prilaza i zauzvrat mu dao sve loše ili bolesno.“
Zadovoljna sam pročitanim, preokretima koje nisam naslutila a bili su dovoljno realni za ovakvu vrstu priče. Zabavila me, zamislila, na trenutke sam stvarno i bila u toj kući s čvorom u želucu pokušavajući sve proći sa što manje traume. Glavni se lik, s obzirom na svoje mlade godine dovoljno dobro snalazila u svim nedaćama u koje ju je autorica stavila. I ne, nije ju baš štedila.
Zanimljiv kraj koji također nisam očekivala bio mi je plus gledajući cjelokupnu knjigu, baš ugodno iznenađenje. Bilo bi odlično vidjeti i ekranizaciju budući da je knjiga vrlo filmična, ali ne bilo kakvu i bilo čiju jer znamo što mogu učiniti s nečim dobrim.
Trebat će znati lagano stvarati atmosferu, a onda zakucati neočekivanim finišem. U knjizi smo to (možda mrvu nespretno) i dobili, a za druge sam medije onda još i više skeptična.
I ne, nije baš klasični horor, više je to obiteljska priča s elementima psihološke drame, ali da, ima nadnaravne elemente koje ćete doživjeti na svoj način gdje će i doza iznenađenja sigurno biti prisutna. Zabavit ćete se ako znate što držite u rukama. Ja jesam! Pa da onda i sumiram: od mene imate preporuku!
„Moramo prihvatiti svoje neuspjehe, draga moja, i cijeniti sebe uskprkos njima.“
Add comment
Comments