Autor: Ulla-Lena Lundberg
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2025.
Prijevod: Lana Momirski
Recenziju napisala: Ivana
„Nisam razumjela njegovu sposobnost življenja u trenutku, iako sam na ovome svijetu najviše voljela njega, kad bi se novo dijete rodilo, ja sam se uvijek bojala da će ono umrijeti, nisam imala povjerenja da sam ga, koliko god da bdijem, sposobna održavati ga na životu, a kad god bi koje umrlo, krivila sam sebe. Nisam ih dovoljno toplo obukla, moje molitve nisu dostajale kad su dječica, bolesna, ležala na samrti.“
Ulla-Lena Lundberg u romanu Svjetlo i plamen još jednom potvrđuje zašto mi je jedna od najdražih suvremenih autorica. Nakon Leda, koji i dalje ima posebno mjesto u mom sjećanju, gdje se bavila vjerom, smrću i krhkošću ljudske svakodnevice u izoliranome otočkom svijetu, ovdje širi obzor prostorno i tematski i stvara bogatu, slojevitu priču o ženama, vremenu i tihoj snazi preživljavanja.
„Idemo sad spavati“, reče Olga, a Roberta uhvati napad kašlja, malen, nema tu ni kapi krvi, možda mu je samo malko slike krivo otišlo u grlo. Taj kašalj nije apsolutno nikakav razlog za brigu, samo je mali podsjetnik da čovjek nikad ne može biti posve sretan ni miran.
Radnja započinje vrlo konkretno, požarom u gradu Vaasa 1852. godine, a iz te početne katastrofe niče obiteljska saga koja kroz tri generacije žena – Betty, Olgu i Karin – prepliće osobno i povijesno. Autorica ne piše povijesni roman u klasičnom smislu, iako je njegov kontekst itekako prisutan i važan. Nju zanimaju unutarnji prijelomi: što znači biti žena u društvu koje se mijenja presporo, što znači voljeti, žrtvovati se, opstati. Prikazuje žene koje ne promatraju vrijeme u kojem žive pasivno nego aktivno djeluju, s mukom i odlučnošću, pomičući svoje i tuđe granice. Ne gradi napetost na velikim obratima nego na tihim pomacima u svijesti i odnosima. Ova poetika jako podsjeća na Led, s tim da ovdje ima više likova, više povijesnih slojeva i više društvenih tema, s posebnim naglaskom na obrazovanje.
Iz jedne priče u drugu, iz jednog vremena u drugo, protežu se pitanja što se prenosi iz generacije u generaciju, a što se pritom gubi. Betty utjelovljuje hrabrost i tvrdokornost preživljavanja, Olga borbu s ograničenjima i očekivanjima, željama i slobodom, a Karin potragu za vlastitim mjestom u svijetu koji se nalazi na međi štovanja tradicije i potrebe za promjenom.
„Majka je već bila naučila da bez obzira na udarce koji pogađaju čovjeka, ma koliko oni bili teški, postoje praktični poslovi koje, ako se Zemlja nastavi vrtjeti oko Sunca, valja obavljati. Kaša je bila uskoro gotova, djeca su je smazala, otvaranje usta i gutanje silno ih je umirilo.“
Autorica ponovno piše precizno i nježno, njezine rečenice uvijek imaju ritmičnu mekoću i dubinu kojima kroz tišinu i svakodnevnicu prenosi težinu života. Njezino pisanje karakterizira smirenost i promišljenost, ali i duboko suosjećanje.
Iako opisuje teškoće kroz siromaštvo, ratove i gubitke, nikad ne upada u patetiku.
Umjesto toga, nudi osjećaj postojanosti i čvrstoće, ali kroz iznimnu jednostavnost, vjeru i praktički oprečno – lakoću. Svijet može izgorjeti, ali čovjek, ako pronađe vlastito svjetlo, ipak opstaje.
„Tetica Pi, koja je stara, ružna, zatucana i neobrazovana, koja smrdi na kamfor i naftalin, nastavi će živjeti, a mala Karin, pred kojom tek leži život, mora umrijeti. To nije pravedno. Nije pravedno što je tata umro, nije pravedno što je Robert umro. Smrt je pokosila ljude koji su mogli dati beskrajno više, nosili su to u sebi, a Tetica Pi kroči dalje kroz život, strašeći konje na svjetlu…
Ne! Tetica Pi, ni trenutak ne misleći na vlastitu ugodu, klipše kroz snježni kovitlac noseći toplu hranu u posudi, brižljivo radi sve poslove po Backisu i sjedi uz malu Karin kako bi se Olga mogla odmoriti. Neumorna, djelotvorna, ljubazna i suosjećajna. Tako stara i pogrbljena unosi drva i puni korito vodom,. Brine se da sve što Olgi treba bude u kući i pri ruci. Tetica Pi pokazala se pravim drugom, anđelom u suroj nevolji i Olga će se do kraja života sramiti svojih ružnih i bezobraznih misli.“
Add comment
Comments