Autor: Rhys Bowen
Izdavač: Mozaik knjiga d.o.o., 2025.
Prijevod: Vesna Čavić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Treba se nadati i gledati naprijed. I sanjati.“
U „Nijemim ružama“ mi se svidjelo i mjesto i vrijeme radnje. Tako se nekako baš lijepo posložilo. Priča o tajnama, o tome kako uvijek, ako nešto činimo iz ljubavi, ne mora značiti da je opravdano bez obzira na ishod. Porijeklo, koliko je ono bitno za pojedinca? Do kada treba istraživati i pokušati pronaći sve odgovore za koje mislimo da su nam potrebni?
Imamo ovdje dvije paralelne priče povezane specifičnim mjestom koje je vojska u doba Drugog svjetskog rata preuzela i iselila stanovnike. Mjesto koje postoji i čuva baš ovakvu priču je spisateljici dalo ideju za ovu knjigu dok je šetala po njegovoj glavnoj ulici. Ova mi je crtica nastajanja romana dala doslovno utabanu stazu koju sam čitajući mogla „vidjeti“.
Glavni lik knjige Liz Houghton životari pišući osmrtnice za lokalne novine u poslijeratnom Londonu sanjareći o karijeri u ozbiljnom novinarstvu. Željela je svojim znanjem i trudom biti novinarka, htjela je zaljubiti se, sanjala je o „normalnom“ životu. Živjela je s najboljom prijateljicom Mellisom koja je radila u policiji i dobila na zadatak pronaći tri nestale djevojčice u doba rata, prije više od dva desetljeća.
„Male stvari mogu promijeniti našu sudbinu.“
Pucanj u prazno? Možda, ali nekome olakšati život informacijama o njihovom dragom ljudima je uvijek dobra ideja. Liz se uspjela ugurati u cijelu tu priču i u mjestu gdje su krenuli s istragom jedna je scena vrati u djetinjstvo. Sjećanje? Ali ona nema nikakve veze s ovim mjestom, ni imanjem. Kakva poveznica se ovdje nalazi, ili je ona to sve samo umislila?
Uspješno nas je Rhys Bowen vraćala u doba Drugog svjetskog rata, iako joj on kao takav nije igrao veliku ulogu, osim olakotne okolnosti za nestanak tri djevojčice. Tko bi u to nemirno vrijeme ni primijetio da su neka djeca i na koji način nestala?
Osim naravno roditelja kojima se njihove male duše nikada nisu vratile. Ovdje su se svi, uz Liz i Mellisu angažirani, urotili otkriti pozadinu svake priče i ne odustati, već se čvrsto držati svojih instikata i želje za otkrivanjem svake istine koja se nazirala.
„Sudbina. Ako je na bombi tvoje ime, sklonište ti neće pomoći.“
Knjiga me malo podsjetila na kriminalističku seriju „Zaboravljeni slučaj“ koja mi je i dalje draga zbog svoje ideje, cilja. Posebna jedinica policije istražuje zastarjela ubojstva i baš sam zato svaku novu epizodu s guštom gledala. Vjerujem da je to zbog tog nekog traženja zaključka onih koji su ostali živjeti nakon gubitka drage osobe.
Utješno je u „Nijemim ružama“ da ipak postoje neke osobe kojima je stalo doznati istinu o tri djevojčice koje su nestale u vrtlogu rata. Nestale su, kao i tisuće drugih. Ali ovdje će ih se ipak tražiti kako bi donijeli i njima i njihovima nekakav mir, osjećaj da su napravili sve što su mogli bez obzira na nimalo lake okolnosti. I to čak rekli bismo, „slučajno“. No, ne postoje slučajnosti ni u ovoj priči. „Samo“ pravi put...
Rečenice se lijepo slažu, upoznajemo glavne i sporedne likove kroz njihovu interakciju, individualna razmišljanja, strahove, nedoumice i postaju nam stvarni, kao jedan zanimljiv dokumentarac uz koji zavoliš one o kojima govori. Interesantno je autorica isplela sve ideje koje je kroz knjigu odlučila iskoristiti kako bi zainteresirala čitatelja s nečim realnim, a opet obavijenim misterijom.
Nije ovo klasični krimić, kao što nije ni klasična drama, a nije ni jedna od onih teških ratnih priča. Mješavina je to svega navedenog i osvježenje, rekla bih, jer nije toliko sumorno, dok opet zbog svega navedenog ima određenu težinu. Preporuka za čitanje onima kojima se sviđa ova kombinacija jer će uz lijep i brz tempo koji nam autorica spretno, kroz kratke, jasne i lijepe rečenice određuje, odlutati sa zanimljivim ljudima na točno takvo mjesto. A daje nam i misliti...
S puno se toga u životu moramo snalaziti, s nekim se situacijama jedva ishrvamo, ali opet, bolje je kroz sve proći znajući zašto i gdje idemo. Jer, to smo mi, ono što nas gradi svake minute našega života. Upornost se najčešće isplati pa je preporučljivo ono što nas muči istjerani na konac, kako bismo se naredne dane lakši, jednako pouzdano uhvatili u koštac sa svime što nam stiže. Naravno da nam je sve to lakše izvesti kada uz sebe imamo drage ljude na koje se možemo osloniti, ili samo jednostavno raspričati i nasmijati uz pivu i zaboraviti na sve drugo.
Svidjela mi se poruka knjige koja daje ideju da se u životu sve događa s razlogom. Znam da meni takav pogled ponekad dobro dođe, olakša mi teške trenutke mišlju da je sve to za moje veće dobro. Najčešće sam posložena sa svojim životom, sa svime, jer da nije tako ne bi ni lijepe stvari bile tu, zar ne?
„Zar nije smiješno kako male slučajnosti mogu promijeniti cijeli život?“
Add comment
Comments