Recenzija knjige: Dama u zrcalu

„Život je ono što vidite u očima ljudi; život je ono što nauče i, potom, premda to nastoje skriti, nikad ne prestaju biti svjesni – čega? Toga da je život takav kakav jest, valjda.“

Virginia Woolf svima je poznata engleska modernistička spisateljica. Štoviše, priznata je kao jedna od najinovativnijih spisateljica modernističkog pokreta. Modernizam je, između ostalog, bio književnoumjetnički pokret nastao u prvoj polovici prošlog stoljeća, koji je zagovarao preustroj društvenih, političkih i kulturnih stavova. Virginia je izgradila svoj stilski izričaj na temeljima modernizma, koristeći se tako tipičnim temama, istraživanjem unutarnjih svjetova svojih likova, tehnikama struje svijesti, eksperimentiranja sa stilom… Autorica je brojnih kratkih priča, eseja i romana. U ovoj zbirci odabranih priča Zagrebačke naklade okupljeno ih je deset, a sve su značajni primjeri glasa i stila koje je autorica razvila tijekom svoga književnog života.

Naslovna priča možda najviše odražava autoričin modernistički stil, istražujući teme iskrivljene percepcije kroz ogledalo nasuprot stvarnosti. Oslanjajući se na ključni motiv ogledala, fokus je na unutarnjem životu, nestabilnosti i prividu. Ukleta kuća priča je o duhovima i još jedno istraživanje subjektivnosti i percepcije, tipično za modernizam. Autorica ne upotrebljava elemente klasične priče o duhovima, već stvara nesigurnost o samoj temi priče, kao i o likovima. Još jedna priča eksperimentira s različitim gledištima i percepcijama svijeta, a to je Nenapisani roman.

Pripovjedačica je u vlaku kada primijeti da je žena preko puta nje očajnički nesretna i silno tužna, a pritom ne poduzima ništa da odvrati pažnju od toga ili prikrije svoje beznadno stanje. Nakon kratkog i neuspjelog razgovora, ostajemo bez odgovora na pitanja i samo u mašti pripovjedačice, prateći struju toka njezinih misli. „Izdići se; uvečer plutati mirno, sred dana; plutati mirno iznad doline. Trzaj ruke – gore, straga! zatim opet pribrana. Sama, nevidljiva; odozgo vidim sve, tako je mirno, tako predivno. Nitko ne vidi, nitko ne mari. Oči drugih ljudi naši su zatvori; njihove misli naši su kavezi. Praznina iznad, praznina ispod. I mjesec i besmrtnost… Oh, ali ja padam na tlo! Jesi li i ti tamo dolje, ti u kutu, kako se zoveš – ženo – Minnie Marsh; tako nekako? Eto te, priljubljena uz svoj cvijet; otvaraš torbicu iz koje vadiš praznu ljusku – jajeta – tko je rekao da su jaja pojeftinila? Ti ili ja? Oh, ti si to rekla na putu kući, sjećaš se, kad je stariji gospodin iznenada otvorio kišobran – ili je pak kihnuo?“