Autor: Karl Ove Knausgård
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2022.
Prijevod: Anja Majnarić
Recenziju napisala: Ivana
„Pa nije bilo tako nezamislivo da se moglo dogoditi nešto posve novo? Nešto što se nikad prije nije dogodilo.“
Kada Karl Ove Knausgård započne priču, uvijek djeluje kao da nas neprimjetno uvodi u prostor između stvarnosti i onog što stvarnost nadvisuje. Jutarnja zvijezda je roman koji iz tog prostora izvlači cijeli svijet, istovremeno svakodnevni i poznat, ali i iskrivljen i uznemirujući. Upravo zato djelo funkcionira jednako dobro na razini fabule i napetosti, kao i na razini misaonog iskustva, jer Knausgård ne želi samo ispričati priču, nego je proširiti, otvoriti prema onome što ne možemo jednostavno objasniti.
„Svijest je kao nekakvo mjesto gdje sami sebi postajemo vidljivi. Ali zašto je to tako? Čemu to služi? Kad vidimo sebe, vidimo se izvana – dakle upravo onako kako nas drugi vide. I Nietzsche je to shvatio, da je svijest tu za zajednicu. Ona je za ono što postoji između ljudi. I neki misle da 'ondje' postoje drugi oblici svijesti. Drugi oblici inteligencije. Šuma, na primjer. Poanta je da je ta svijest, ili inteligencija, nama toliko strana da ne možemo uopće vidjeti da je ondje.“
Roman se sastoji od niza glasova koji kao da su dio nekog većeg poretka. Svaki lik nosi svoju priču, teret i način na koji se sporazumijeva sa svijetom u trenutku kada se nad Norveškom pojavi neobično svijetla, golema zvijezda. Arne koji otvara priču svakako je jedan od najpodrobnije razrađenih likova, nosi na sebi teret one tipične knausgårdovske intelektualne nelagode. Stalno je između poriva da sve racionalizira i svijesti da racionalizacija nije dovoljna. U njegovim promišljanjima jasno se vidi Knausgårdova sklonost filozofskim refleksijama. Pitanja smisla, smrti, promjena i straha nižu se prirodno, kao da su neizbježni suputnici svakodnevice. Arne je lik koji nas (uz Egila) vodi najbliže autorovu misaonom prostoru, i upravo zato njegovi dijelovi nose posebnu težinu, čak i onda kada opisuje najobičnije situacije. Egil je drugačija vrsta promatrača. Pomalo je odmaknut, ali duboko intenzivan i svakako najviše sklon filozofskim sekvencama. Njegova razmišljanja o granici između života i smrti, o čudnim pojavama i o onome što znanost može ili ne može objasniti, zapanjujuća su i nadovezuju se na glavnu nit romana.
Bez sumnje još jedna potvrda koliko je Knausgård autentičan, beskrajno inteligentan, a uvijek tako pitak i prodoran. Preko Egila iznosi jednu od svojih ključnih ideja, a to je da je suvremeni čovjek okružen činjenicama, ali istodobno živi u stvarnosti gdje se neprestano pojavljuju pukotine kroz koje proviruje nepoznato. Katherineina duhovna i psihološka previranja čitatelje vode dalje kroz mračne predjele romana i ljudske nutrine, ne u smislu horora nego egzistencijalne tjeskobe.
„Je li Bog znao sve moje misli?
Kako si glupa. Bog je sveznajući, Bog je sveprisutan, ali ne osoban.
Dakle, potpuno sam sigurna.
Ali kakva užasna pomisao, da bi netko mogao znati sve što ikad pomisliš. A onda, kad je život gotov, suočit te s tim.
Toliko glupih misli. Toliko ružnih i zlobnih. I pravdajućih.“
U smjeru horora pak kreće se Jostein, koji u okvirima karaktera i moralnosti stoji nasuprot svim ostalim likovima. Turid i Solveig u sličnim se okruženjima ali opet različitim okolnostima nose s uznemirujućim, uronjene u rutinu i pragmatičnost kroz također uvijek prisutna emocionalna i intimna previranja.
Ono što Jutarnju zvijezdu čini iznimnom nije samo galerija likova nego način na koji Knausgård spaja glasove, riječi unutar njih samih. Roman se otvara poput polifonije koja reflektira kaotičnost stvarnog života, a pojava zvijezde u tom je kontekstu manje meteorološki fenomen, a više metafora, odnosno simbol dolaska nečeg neobjašnjivog, nečeg što prijeti narušiti uvjerenja na kojima likovi grade svoje identitete.
„Ali kad sam doživio slom, sve se promijenilo, cijeli mi se život promijenio jednim udarcem, jer nakon toga sve se svodilo na to da nisam smio opet ondje završiti, na tom užasnom mjestu koje je bilo u meni.“
Napetost romana raste tiho, bez jeftinih efekata. Knausgård gradi atmosferu kroz zvukove, tišinu, unutarnje monologe, odnose među ljudima.
Čitatelj osjeća da se nešto sprema, ali nikad sasvim ne zna što. Taj osjećaj nesigurnosti i očekivanja iznimno je uspješno izveden, a onda ipak dolazi ono najvažnije i najvrjednije: Knausgårdova misaona razmatranja.
Neka od njih ostanu dugo nakon čitanja, primjerice o smrti kao granici koju razum ne može obuhvatiti, o svijetu koji nikad nije u potpunosti naš, o utjesi koju pronalazimo u rutini, ali i o nemiru koji izbija kada rutina pukne. Njegova sposobnost da poveže psihologiju, filozofiju i svakodnevicu ostaje, pa rekla bih sigurno, neusporediva.
„Ono što je izvan domašaja osjetila, za njih ne postoji, jednostavno ne postoji na svijetu. Nije teško razumjeti da isto mora vrijediti i za nas i naš svijet. To da postoji nešto izvan našeg domašaja, što ne vidimo i ne opažamo, također je samo tvrdnja koju je, naravno, nemoguće potvrditi, budući da to da je nešto izvan našeg domašaja znači da to nikad, ni na koji način, ne možemo dosegnuti. (…) Život poslije smrti ne može se dokazati – ali ne može se dokazati ni da ga nema.“
Životinje u romanu sudjeluju u tjeskobi i čuđenju koje prožima ljude. Rakovi primjerice sa svojim oklopima nose simboliku svijeta starijeg od jezika, stvarnosti koja ne poznaje ljudske metafore ni utjehu priče. Njihova anatomija opominje da postojanje nadilazi naše interpretacije, da je život nastao u oblicima koji ne vode računa o nama, odnosno da svijet nije skrojen prema mjeri čovjeka. Jeleni, pak, stoje na suprotnom kraju simboličkog pola kao tiha, šumska, sakralna stvorenja, kao arhetipski svjedoci prolaznosti i onostrane prisutnosti u realnom svijetu. Životinje generalno unose osjećaj prijetnje koja je nekad biološka (nešto što dolazi iz dubine svijeta, a ne iz ljudske drame), a nekad duhovna (misterij svijeta, veličina prirodne i slutnja smrti).
Jutarnja zvijezda je roman koji i sadržajno i stilski nadilazi očekivanja, čak i kad smo upoznati s onim što nam Knausgård sve može dati. Napet je, ali ne površno, promišljen je, ali nimalo hermetičan, emocionalan, ali nikada patetičan. Čitati ga znači dopustiti da nas vodi kroz slojeve stvarnosti koje najčešće ne vidimo i o kojima aktivno ne razmišljamo, ali možda nam se, poput jutarnje zvijezde, ponekad, samo u trenutcima, iznenada pojave na horizontu.
„Smrt je pomalo kao i odnos prema Bogu, samo obratno: intelektualno razumijem da Bog i božansko ne postoje, ali 'svejedno' vjerujem da postoje. Drugim riječima: 'vjerujem' da neću umrijeti i da Bog postoji, a s druge strane 'znam' da je zapravo obratno.“
Add comment
Comments