Autor: Leonardo Padura
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2023.
Prijevod: Duška Gerić Koren
Recenziju napisala: Ivana
„Onda je čovjek koji je volio pse, pogleda opet uperena u more, počeo objašnjavati razloge zbog kojih će njegov prijatelj Ramón Mercader do kraja života pamtiti da je, samo nekoliko sekundi prije nego što je izgovorio riječi koje će mu promijeniti život, osjetio bolnu napetost koja u ratu prati tišinu. Tutnjava bombi, pucnjava i buka motora, izvikivanje zapovijedi i bolni jauci kojima je tjednima bio okružen, nataložili su se u njegovoj svijesti kao zvuk života, a iznenadna teška šutnja koja se nadvila nad njima, koja je u njemu samo mogla izazvati ukočenost previše sličnu strahu, u njemu je izazvala nemir kada je shvatio da iza te krhke šutnje možda vreba eksplozija smrti.“
Leonardo Padura u romanu Čovjek koji je volio pse ispisuje slojevito, gusto i ambiciozno djelo koje istovremeno funkcionira kao politička kronika 20. stoljeća, kao promišljanje o totalitarizmu i zasigurno najintimnije kao tragedija pojedinca prisiljenog da bira između ideologije i vlastite moralne intuicije. Kroz trostruku strukturu pratimo biografije koje se međusobno presijecaju: Lava Trockog u egzilu, njegovog ubojicu Ramóna Mercadera te Ivana Cárdenasa, kubanskog pisca i veterinara koji služi kao suvremeni svjedok razočaranja u revolucionarne ideale.
Najveća snaga romana leži u Padurinoj sposobnosti da povijesne ličnosti pretvori u složene, osjetljive i duboko ranjive karaktere. Trocki je prikazan kao intelektualni titan, ali i kao čovjek koji nosi teret vlastitih grešaka. Padura ga ne idealizira, naprotiv, njegova veličina i ranjivost stoje jedna uz drugu, što ga čini gotovo tragičnim likom. Ne možemo se ne zapitati koliko su njegovi ideali bili plemeniti, a koliko su posijali sjeme budućeg nasilja. Mercader, čovjek koji je volio pse iz naslova, moralno je najzagonetniji lik. Padura ga prikazuje kao mladića koji je uvučen u vrtlog ideološkog fanatizma i čiji je život oblikovan manipulacijom, emocionalnom hladnoćom majke i sustavnim pranjem mozga. Njegova transformacija od osjetljivog mladića do fanatičnog Staljinova agenta zbilja je jedna od najuvjerljivijih karakternih studija u suvremenoj književnosti. Padura ni njega ne opravdava, ali ga pokušava objasniti i to prvenstveno kroz opasnost totalitarizma koji uzima obične ljude i pretvara ih u brutalne strojeve.
Ivan Cárdenas vjerojatno služi kao Padurin alter ego, ali i kao prikaz kubanske generacije koja je odrastala u idealizmu revolucije da bi kasnije doživjela duboko razočaranje. On je lik koji povezuje prošlost i sadašnjost, modele vjerovanja i trenutke puknuća. Njegova priča nosi emocionalnu srž romana jer prikazuje kako se isti obrasci manipulacije i cenzure mogu ponavljati kroz desetljeća i režime.
Roman je općenito usmjeren na iskustvo 20. stoljeća kao epohe grandioznih obećanja i jednako grandioznih razočaranja. Padura razotkriva mehanizme propagande, straha i izdaje koji su oblikovali sovjetsku i kubansku svakodnevicu. Pritom svaka lekcija proizlazi iz intime likova, iz njihovih sumnji, iz šutnji koje ih prate do kraja života.
Čovjek koji je volio pse iz naslova, iako se direktno upućuje na Mercadera, zapravo može biti bilo koji od trojice glavnih likova. Psi su bili prisutni u svačijem životu, a predstavljaju jedinu čistu, neiskvarenu ljubav koja nije posredovana ideologijom. Kada Padura piše njihova imena kurzivom, čitatelj ih ne može ne vidjeti i ne primijetiti a da ne shvati njihovu simboliku. Kurziv im daje neku vrstu čistoće i ikonografskog značaja, odvojenosti, gotovo kao da pripadaju drugoj razini stvarnosti.
Padurin stil je detaljan, povremeno spor, ali uvijek promišljen. On zahtijeva strpljenje jer želi rekonstruirati psihološke i povijesne procese s gotovo dokumentarnom preciznošću. Čovjek koji je volio pse povijesni je roman u kojemu se isprepliću intimne i političke istine, a svaka stranica podsjeća da je najveća cijena utopije uvijek plaćena ljudskim životima.
„Ali ja sam vidio najgore u ljudskom biću, posebno izvan rata. Ne možeš zamisliti što je kadar čovjek, što mogu učiniti mržnja i ljutnja kad ih dobro hrane…“
Add comment
Comments