Autor: Ulla-Lena Lundberg
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2020.
Prijevod: Edin Badić
Recenziju napisala: Ivana
IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/
"Kad sve okuje led, dobro naćuli uši i širom rastvori oči. Promatraj kuda se proteže, i kuda prolaze struje. Odakle puše vjetar. Crne mrlje naviještaju tanak led, zelene upućuju na gladac, a one mliječnoplave poput opne koja prekriva slijepo oko – njih se trebaš paziti. Logično. Uvijek imaj šiljak za led i nož pri ruci. Osluškuj kako led puca. Ne plaši se, nećeš nikamo stići. Ne junači se, progutat će te led. Znaš, more je hladno, i duboko."
Nije nepoznato da skandinavski romani, pa čak i krimići, odišu zbilja jedinstvenom i posebnom atmosferom. Takav je i tajanstveni i bajkoviti Led, napisan iz pera finsko-švedske spisateljice Ulle-Lene Lundberg. Pa i samo joj ime zvuči jednako, čarobno.
Iako su i dosad održavali kvalitetu na dostojinim visinama, HENA COM ove godine izdaje zbilja posebne romane. Nekidan sam gledajući u njihovu platnenu torbu na kojoj stoji slogan knjge koje se pamte onako skupila oči, zagledala se u praznu daljinu i klimnula glavom. Zbilja je tako, nije samo fraza. Molim te, pazi na mamu roman je koji sam prije nekoliko mjeseci morala staviti u posebnu kategoriju i čiji me dojam i dalje proganja. U pozitivnom smislu naravno. No i Led ide u posebnu umnu, i duševnu škrinjicu, jer doživljaje tijekom i nakon čitanja treba pažljivo sačuvati. Ispričati ovakvu priču mogu samo iznimne ruke i Ulla-Lena zaslužuje sve hvale.
Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata pastor Petter Kummel sa suprugom Monom i kćerkom Sannom seli na zabačeno otočje Örarnu kako bi postao novi pastor u otočkoj crkvi. Otočje se nalazi između Švedske i Finske u Ålandskom arhipelagu u Baltičkom moru i šibano je hladnim vjetrovima sa svih strana. Ovdje odmah moram istaknuti autobiografski element obzirom da je autorica tu rođena. Sam naslov ističe da ovaj surovi krajolik koji je led oblikovao ima nekakav veći značaj, nama možda nezamisliv. No upravo je prisustvo i odsustvo leda na ovom mjestu ono je što je odredilo i oblikovalo i krajolik, ali i ljude.
Kad se naša, da naglasim tako realno pobožna ekipica doseli na Örarnu, zateknu zatvorenu zajednicu ljudi kojoj nitko drugi nije potreban. Naučili su funkcionirati samostalno i izolirano, no ipak se ubrzo ostvarilo jedno normalno i lijepo, ljudsko i uzajamno prihvaćanje. U svemu tome ne izostavljaju se teški trenutci, nezadovoljstva i neslaganja, ali cijela zajednica ostavlja dojam života kakav bi trebao biti – s boli i ljubavi, težinom i oprostom, blagošću i vlastitim odlukama i ponašanjima za koje ne treba davati obrazloženja.
Cijeli roman ide polako, nemajući u prvom redu želja događaje koji će lako odgovoriti na pitanje A o čemu se ovdje radi? Razumijem da će nedostatak konkretnih radnji prouzrokovati manjak interesa, da će neki drugi uzbudljivostima nabijen roman lakše pobuditi zanimanje čitatelja. Ali u tome i jest čar ove autorice i ove knjige.
Dozivaju nas ne obećavajući ništa, a ubrzo se ispostavi da nam daju sve. Bez očekivanja, bez razočarenja, pažljivo i nenametljivo pridobivaju našu pažnju, ljubav i sudjelovanje. Naglasak nije dakle na radnji, koja unatoč tome ipak postoji, i koja malo prije kraja stvara događaj nakon kojeg ćemo poželjeti da je ipak nije bilo. Najveća vrijednost ovog romana je brutalno lijepa i nijansirana proza. Autoričin je glas neviđeno topao i empatičan, a opet toliko uvjerljivo realističan i objektivan.
Pravo je osvježenje, unatoč činjenici da roman ima autobiografske elemente, njena gotovo nadljudska sposobnost da se odmakne od same sebe, od vlastitog mišljenja i stavova, i da nam istovremeno objektivno i prisno štivo. Prekrasno je ovo nijansirana proza u kojoj do izražaja dolazi sva ljepota i moć riječi. Znam da ih meni sada nedostaje za opisati sve dubine i ljepote ovog romana, ali ovo vrijedi pročitati i zapamtiti.
„Iznenađujuće je dobro raspoložena i pita se znači li to da će je sustići neke loše vijesti. Čini se da je psiha čovjeka takva da se uljuljka u stanje mira i sigurnosti netom prije nego ga snađe katastrofa. Osobina je to koja se sigurno prenosi iz naraštaja u naraštaj jer ljudima omogućava zaštitu, niži krvni tlak, niže bilo, spokoj, a onda uslijedi udarac.“
Zanimljiv je i podatak da je Ulla-Lena Lundberg etnologinja po struci, a to se osjeti u likovima koje je tako pažljivo portretirala, kao i u njihovom djelovanju unutar posebne zajednice, u njihovim običajima, hrani i piću. Inače se Led smatra vrhuncem autoričine proze koji joj je priskrbio najprestižniju finsku književnu nagradu „Finlandia“.
Add comment
Comments