Autor: Tove Ditlevsen
Izdavač: Lector d.o.o., 2020.
Prijevod: Mišo Grundler
Recenziju napisala: Ivana
IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/
Tove Ditlevsen slovi za jednu od najslavnijih i najcjenjenijih danskih spisateljica. Roman "Djetinjstvo" prvi je dio trilogije, koji je prvi put objavljen davne 1967. Svojevrsna je ovo autobiografija, točnije memoarska proza u kojoj autorica bolno, iskreno i ranjivo progovara o svom djetinjstvu. Ako znamo da je svoj život završila tragično, samoubojstvom, naše suosjećanje bit će još i veće.
"Čudakinja sam jer čitam knjige kao i otac i ne znam se igrati."
Autorica progovara o odrastanju u Kopenhagenu, uvijek iskreno i bolno dirljivo. Uz njenu nježnu i krhku osobnost, činjenica da je odrastala u radničkoj četvrti s emocionalno hladnom majkom i nezaposlenim ocem nije joj išla u korist. Šezdesete godine prošlog stoljeća u Danskoj, u okolini u kojoj je ona odrastala, bile su pune nasilja i omalovažavanja. Vladao je patrijarhat u kojem su muškarci važni, a žene služe da se udaju i rode djecu. Iako joj je otac poprilično i odstupao od takve slike, dapače, odnos njim možda je bio i najmirniji, svejedno su razlike prisutne i osjetne. Tako i ona (a i svi) smatraju da brat od nje pametniji, dok je ona glupa i ružna. Također, zlostavljanje i nasilje, pogotovo i nad djecom, nisu strani, pa je najnormalnije da roditelji tuku djecu, kako nju, tako i susjedu Matovilku, tako i prijateljicu Ruth.
Priroda odnosa koji ju najviše pogađa je onaj s majkom. Njezina je majka emocionalno nedostupna žena s kojom je odnos ne samo hladan, nego i pun neodređenosti. Doima se kao da jedna drugoj nisu važne, te je autorici poprilično teško i zbunjujuće dokučiti voli li je majka. No čak i da je bila riječ o ljubavi čiju su prirodu i konstantu narušavali egzistencijalni problemi, svejedno je uopće postavljanje tog pitanja nešto s čim se nijedno dijete ne bi trebalo susresti. Uz majku se osjeća da je čuda i da joj stalno mora ugađati, te da joj je na sramotu, čak i kad je dobra (primjerice u školi, kad se naglašava kako je napredna i već zna čitati i pisati, majka se brani govoreći da je to oni nisu naučili.)
"Moj odnos s njom blizak je, bolan i klimav i uvijek moram tražiti znakove ljubavi."
Općenito je često proturječna samoj sebi, čas govori jedno čas drugo. Ali takav je očito život u kojem vladaju nesigurnost i nesamopouzdanje te iako mislimo da se tome samo treba oduprijeti i voljeti sebe, prečesto to nije nimalo lako.
"Obrazi mi se zarumene od stida, kao i uvijek kad sam majci na sramotu. A kad god smo obje uplašene, ona mi zabije nož u leđa. Prezirem taj vonj, a dok odlazimo iz škole u potpunom muku, moje se srce ispuni kaosom gnjeva, žalosti i suosjećanja, koji će od tog trenutka majka uvijek buditi u meni."
Sve je naravno ispripovijedano u prvom licu jednine, i iako u teoriji bolno osjetljive i intimne ispovijedi izazivaju u nama suosjećanje i empatiju, pogotovo kad se radi o djeci, ovdje je osjetan nekakav odmak. Možda je to svojevrsni obrambeni mehanizam djevojčice kojoj se čini da je nitko ne razumije, koja se osjeća da ne može pokazati svoje pravo ja, a potom žene koja je prekinula svoj život.
No kako god bilo, sve djeluje pomalo hladno i sa zadrškom, ne dopuštajući da se u potpunosti vežemo i suživimo s jednim teškim i krhkim djetinjstvom. Iako poslije autorica uhvati svoj ton i ide glatko, u početku je jako osjetna jednostavnost koja je po meni uvijek dobar izbor, no ovdje bi se teško mogla spojiti s književnošću jer ima previše banalnosti. Razumijem zašto bi se tematski i misaono mogla usporediti s Ferrante ili Knausgårdom, ali stilski a onda i književno-umjetnički je to jako daleko.
No svakako, jedno kratko i solidno književno djelo o životu, njegovim bolima, nepripadanju i njegovim najosjetljivijim dušama.
"Ja sam odnijela šalice u kuhinju, a u meni počele su se šuljati čudne, duge riječi i širiti mojim umom poput kakva zaštitnog pokrova."
Add comment
Comments