Recenzija knjige: Knjiga apokrifa

"...ali uvijek se mogu spojiti ljudi; više je istine u ljudima nego u riječima. Ja imam više smisla za ljude nego za njihove istine."

U terminologiji književnih pojmova, apokrif (grč. apókryphos - tajan, skriven) je spis pisan stilom koji je najsličniji biblijskom, ali nije uvršten u kanon svetih tekstova. To su najčešće proširene, na drugačiji, slobodniji način obrađene verzije kanonskih spisa, često iskrivljene. Suvremeni apokrifi podrazumijevaju obrade motiva, tema i likova i šire od biblijskih. Dakle, riječ je korištenju poznatih priča i oblikovanju ih po svom. 

Sjajan je posao napravio Karel Čapek, češki književnih, najistaknutiji u razdoblju između dva svjetska rata sa svojom "Knjigom apokrifa" koja je objavljena posthumno, kao i Disputov urednik te prevoditeljica. U suvremenim trendovima i svemu što prolazi pod "književnost" nemamo često priliku susresti se s klasikom (nemajući pritom osjećaj nečeg davnog) što je pravo osvježenje i što moramo pohvaliti.

Kakve je to motive iskopao, likove oživio i priče ispripovijedao Karel Čapek, i tko zapravo može reći da se to tako nije odvilo? Šalimo se, naravno, ali upravo je ljudskost ono što je zajedničko svim pričama, iz kojeg god doba potekle, i ono što nam ih čini bliskima i razumljivima. Neke su ličnosti povijesno stvarne, neke su izmišljene, ali su sve redom nevjerojatno bliske suvremenom čovjeku. 

Čapekova divno satirična i misaona zbirka priča o ponovljenoj povijesti skup je zapravo kratkih priča koje su svoj put započele kao novinski članci. Jedno su vrijeme bile zaobilažene jer je i sam autor bilo angažiran u ondašnjim političkim i društvenim zbivanjima. Političko i društveno izvire iz svakog retka, no ne dajte se obeshrabriti ako vam to nisu područja interesa - više-manje ćete sve pratiti bez ikakvih predznanja. Ono je tu, važno da suptilno upozori na tiraniju i diskriminaciju.

Ono što se o Čapeku može zaključiti iz ovih tekstova jest da je načitan, učen čovjek, da je humanist i jako vješt humorist. Zbilja, fini humor koji naginje ironiji i satiri možda je i najveća vrijednost ovih priča. Osnovne, mahom poznate priče iz grčke mitologije, Biblije ili pak književnosti podvrgnuo je vlastitoj duhovitoj interpretaciji. Tako je primjerice Isusovo čudo o pet kruhova, koje je usput rečeno i odličan primjer intertekstualnosti, opisan s gledišta simpatičnog pekara koji ga optužuje za propast njegove profesije:

"Meni nije stalo do vlastitog probitka; duše mi, najradije bih svoj neznatni imetak podijelio i pošao s njim i njegovao ljubav prema bližnjemu i sve što on propovijeda. Ali kad vidim kako je on udario na nas pekare, kažem sam sebi: E, to ne može! Ja kao pekar vidim da to nije nikakav spas svijeta, nego čista propast za naš obrt. Žao mi je, ali to mu ne opraštam. To ne može.

Vi me, susjede, poznajete; ja sam blag čovjek i izbjegavam nesuglasice; ali ako on dođe u Jeruzalem, izići ću i ja na ulicu i vikati: Raspnite ga! Raspnite ga!"