Autor: Mariana Enríquez
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2021.
Prijevod: Ela Varošanec Krsnik
Recenziju napisala: Ivana
IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/
Unutar žanra kratkih priča uvijek je malo teže postići cjelovitost kakvu nalazimo u romanima. Izabrane situacije i prekinute radnje često onemogućuju konkretno povezivanje s likovima, no u ovom slučaju, dvanaest kratkih priča funkcioniraju iznimno i začudno dobro kao cjelina. Jer već će od prve priče biti jasno da nije važno kome se što događa ni što se događalo prije ili što će se događati poslije - važno je samo ono užasno, čudno i strahovito koje se događa sada.
Mariana Enríquez priznata je i diljem svijeta poznata argentinska književnica i novinarka koja je u knjizi pod naslovom "Što smo izgubili u vatri" objedinila mračne, strašne, jezovite kratke priče. Iako se u kritikama mahom ističe da je morbidnost aluzija na suvremenu Argentinu kojoj nasilje, korupcija i nejednakost nisu nimalo strani, oni odnosno mi koji ne poznajemo društvena i politička previranja pojedinih zemalja mogli bi lako tu poveznicu previdjeti.
Moglo bi tako vrlo lako samo kroz priče ostati prisutno neobjašnjvo i jako bizarno zlo i nasilje. Iako opet, nije možda ni važno što se konkretno događa u Argentini, vjerojatno se izopačenost koja se opisuje kroz događaje može pronaći i prepoznati u cijelom svijetu, no ne bi me začudilo da se ovakve strahote kojima se žele oslikati velike i male ljudske tragedije pojedinima neće silno dopasti.
Uvijek je škakljivo najsloženije mrakove, najdublje tamne i loše koje se često ne može imenovati prenijeti na papir uvjerljivo. Po mnogima je autorica napravila sjajan posao, no...
Strava, jeza i horor koji bi trebali biti upute na stvarnost, bilo argentinsku bilo svjetsku, prelaze preko granica mogućeg pa se ponekad teško poistovjetiti i promatrati ovo djelo kao prikaz okrutne realnosti. Tome ne idu u korist ni natprirodni elementi oko kojih bi se trebalo pomučiti da ih pronađemo u stvarnom životu. No paradoksalno, upravo je u tome i vrijednost djela, činjenica da je sve toliko izvrnuto, uznemirujuće, poput najgorih noćnih mora, i negdje vjerojatno itekako moguće da ovakvo nasilje i kriminal doista postoje. Možda nije za očekivati da će netko čupati vlastite nokte i ne osjećati bol, no možda i je.
S druge strane, lakše ćemo povjerovati da negdje možda postoji dijete koje voli ubijati drugu djecu i životinje, kojemu se to sviđa, ili da u strašnim socijalnim uvjetima žive siromašne i prljave obitelji i djeca te da nasilne smrti nisu strane, no želimo li u to povjerovati i čitati u obliku horor-fikcije?
Ako je odgovor da, onda je ovo knjiga za vas. A ako je odgovor ne, možda ćete svejedno htjeti provjeriti kako je nekome uspjelo da korištenim motivima istovremeno zgrozi i natjera da skoro odustanete od čitanja, ali vas onda kopka i ne možete to učiniti nego nastavljate dalje, tražiti i čekati objašnjenje. Možda je to i ono što najviše ima dodira s našom stvarnošću - neke stvari ostaju neobjašnjenje, neke priče nedovršene...
"Kada je udavio Jesualda, Malac ga je pokrio limenom pločom i otišao. No nešto ga je kopkalo, progonila ga je jedna ideja. Tako da se uskoro vratio na mjesto zločina. Ponio je čavao. Zakucao ga je u glavu već mrtvog dječaka.
Idućeg dana napravio je kobnu pogrešku. Tko će ga znati zašto, otišao je na bdjenje za dječaka kojeg je ubio. Poslije je rekao da je želio vidjeti ima li još uvijek čavao u glavi. Tu je želju priznao kada su ga odveli na autopsiju, nakon što ga je otac mrtvog dječaka prijavio. Kada je Malac ugledao tijelo, napravio je nešto prilično neobično: začepio je nos i pljunuo, kao da mu se gadi, iako proces raspadanja tijela još nije počeo. Forenzičari su, iz nekog razloga koji policijska kronika toga doba nije objasnila, naredili Malcu da se skine. Malac je imao erekciju od osamnaest centimetara. Upravo je navršio šesnaest godina."
Add comment
Comments