Recenzija knjige: Brat od leda

Published on 29 September 2020 at 12:08

Autor: Alicia Kopf
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2020.
Prijevod: Nikola Vuletić
Recenziju napisala: Ivana   

 

IG: https://www.instagram.com/what.the.muggle/

 

„Led steže žile što dovode krv do ozlijeđena mjesta. Uslijed toga, smanjuje se dotok krvi. Drukčije rečeno, led ublažava bol od udarca. Možda odatle sklonost izmučenih duša prema ledenim predjelima; mir snijega što pada. Ravnodušnost planina.“

Sve što Alicia Kopf bude pisala, željno ću čekati i čitati. Knjiga je ovo kao nijedna druga, što vizualno što sadržajno. Vješta kombinacija ispovjedne fikcije, povijesti istraživanja polarnih polova i zabilješki istraživačkog rada posve je originalna, autentična i odvažna. Autorica nas tako suptilno uvlači u vlastite misli i osobno iskustvo svijeta te provlači kroz činjenice koje nemamo potrebu preskočiti. Hladna, nenametljiva, a opet tako duboka, iskrena i introspektivna, i knjiga i autorica napravile su vraški dobar posao.

„…neispričana priča može ubiti onoga tko ju je proživio.“

Žanrovski nekategorizirana, stilski nespojiva. No ipak, ova knjiga funkcionira zapravo savršeno. Nije potrebno više od nekoliko stranica da se uhodamo i da shvatimo da nas čeka doista jedinstveno čitalačko putovanje. I to je rijetkost. Područje zanimanja pripovjedačice su istraživanja Sjevernog i Južnog pola, a stvarne činjenice i detalji s dotad (meni) nepoznatih Amundsenovih i Shackletonovih polarnih ekspedicija nimalo ne smetaju.

Dapače, vrlo su i zanimljive. I jako se lijepo uklapaju u stvarnu priču, jer naravno da ovo nije nikakva stručna literatura. Pripovjedačica ima i svoj „projekt“ koji je i doslovno i metaforički povezan s ledenim prostranstvima. Bjeline polova i stranica koje čekaju svoje istraživače i priče. Simbolike i podudarnosti ne dostaje.

„U širokim deltama od crna pijeska, što nadiru u more, sva tuga čovječanstva.“

Kroz motive, iskušenja i iskustva polarnih istraživača, pripovjedačica pokušava dokučiti vlastita (ili bilo čija, ljudska) neistražena prostranstva. Jedna od prigodnih usporedbi je ona s Everestom, koji je s više od 8800 metara visine najizdignutiji dio kopna, no najdublji ponor ima preko 11000 metara, pa iz toga izvire zaključak da su najvažnije stvari na planetu goleme količine vode, odnosno kad se prevede na naš jezik, nisu bitne vanjštine, nego unutarnje dubine.

„…oceani, jezera, rijeke, bazeni nastavljaju se u nama te prodiru u dubinu naših misli.“

U svom projektu pripovjedačica poput svih zastajkuje, zapinje, stvara opsesije. Osjećaji koje prate nju, kao i istraživače, su nestalnost, izgubljenost, hladnoća (figurativno) ali i odlučnost. U borbama, vječnim potragama i reflektiranjima o sebi, ljudima oko sebe i svijetu, patnja nije isključena, bol nije odgurnuta, ali nepokolebljivost i ustrajnost i dalje su žive.

Zadivljujuće je realna u razotkrivanju svojih misli, s točno odmjerenom dozom prihvaćanja i (ne)razumijevanja. Kroz knjigu se provlači i cijela jedna nit obiteljske situacije u kojoj je autistični brat kao zarobljen u ledu ujedno i pokretač svih autoričinih pothvata i promišljanja.

„Njezina je majka u odgoju bila stroga, kao da zlo može doći samo jedino iz nje same. Udubila se sva u higijenu svoje duše…“

„U tom smislu, rođenje mi se čini potpisivanjem ugovora koji nismo pročitali. Odrastanje predstavlja postupno otkrivanje odredbi tog ugovora. Neke su divne, neke stravične.“

Uopće nije lako prenijeti sve što nam ovaj roman i njegova autorica s pseudonimom nude; imam osjećaj kao da banaliziram cjelokupnu sliku. No uistinu je riječ o iznimno dobrom djelu. Na trenutke me stilski i tematski podsjetila na Ferrante, na trenutke na Knausgårda, a to nisu male i neznačajne usporedbe. I kako piše na unutarnjoj strani omota: Brata od leda valja pokloniti najmudrijim prijateljima… Knjiga godine? Izgleda da jest.“

Ocjena: 10/10

Add comment

Comments

There are no comments yet.

Create Your Own Website With Webador