Recenzija knjige: Pletenica moje bake

„Maks živi s bakom Margaritom i djedom Čingizom u domu za izbjeglice u malom njemačkom gradu, kamo su došli iz Rusije u potrazi za boljim životom. No zastrašujuće nametljiva, tvrdoglava, egocentrična i netaktična Maksova baka uopće nije zadovoljna time kako su stvari organizirane u Njemačkoj. U očima svoje bake Maks je nesposoban za normalan život i u fizičkom i u mentalnom smislu – baka time opravdava pretjeranu brigu o njemu koja mu više šteti nego koristi, tim prije što je Maks zapravo izrazito bistar i pametan dječak.“

Što napraviti kada čovjek zaklopi knjigu i ostane sjediti i pitati se što je uopće pročitao? Ja sam se uhvatila traženja onog dobrog u knjizi, subjektivnog što će me ponukati roman preporučiti dalje. Jesu li to glavni likovi? Ne! Možda sporedni, oni su obično simpa i znaju čovjeka nasmijati? Ne! Radnja? Ne! Pozitiva? Ne! Stil? Hm, tu dajem plus jer je čitko, kratko i jednostavno pisano iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka i vrvi dijalozima što je prouzročilo brzo čitanje i brz završetak. E i kratkoću romana moram staviti kao plus! Ovako gledajući roman kao cjelinu, definitivno nije za preporuku, barem ne od mene. Ili možda još nisam upoznala osobu kojoj bih ga preporučila? Nadam se, nadam...

Kada je većina na sastanku book kluba izglasala ovaj naslov nisam se oduševila jer mi spisateljičina baba Dunja („Posljednja ljubav babe Dunje“) nije bila upečatljiva. Barem ne zbog pozitivnih stvari, već zato što je tako kratka uspjela biti i vrlo dosljedno dosadna. Kao i inače, nisam znala što me čeka i krenula sam slijepo, bez očekivanja u avanturu s još jednom babom, ali uz zericu straha s obzirom na prošli naslov. Nisam mislila da neću ni s ovom „kliknuti“. No eto me, nisam!

Ova mi je baba čak uspjela ići na živce od prve stranice, dok mi je baba Dunja bila stvarno jak i životan, pravi ženski lik, ali u vrlo statičnom okruženju. Nisam mislila da ću reći da mi je baba Dunja u bilo čemu bolja, ali evo, je! Od manjeg zla, biram nju umjesto Bake i njezine pletenice!

Ono što piše na koricama, sada kada čitam, nakon što sam završila knjigu, zvuči stvarno zanimljivo i nešto što bih rado i sama odabrala. Eto zašto nerado čitam ukratko o knjizi. Baš zato jer si onda stvorim nekakva očekivanja, a svi jako dobro znamo da su ona uvijek loš početak. Osim kada budu opravdana, onda je to ekstra, a ruku na srce i vrlo rijetko.

Navedeno je da je roman ciničan – tu se ne mogu ne složiti, i jako zabavan – e to nisam primijetila, crno-humorističan – crnilo sam primijetila dok je humor zakazao. Također piše da je glavna protagonistkinja, baka Margarita junakinja veća od života. Hm, možda i je u svojoj napornosti, neprilagodljivosti, nedokazanosti, omalovažavanju i tlačenju drugih. Za to bih joj dala neku zlatnu medalju!

Kako da pametno i bistro dijete ima normalno djetinjstvo kada ga baka tretira kao umno i fizički zaostalog i ne dozvoljava mu ništa što bi djeca njegove dobi morala živjeti? Njezina iz tog razloga pretjerana briga, guši ne samo unuka Maksa već i njezinog supruga Čingiza, dječakovog djeda. Kako on ne govori baš ništa (doslovno) i ne suprostavlja se supruzi nikada (osim kada nađe ljubavnicu) cijela ta okolina za dijete je toksična. „Ali djed je šutio kao zaliven. Jednom sam se čak zapitao nije li on možda zapravo kukavica, a ne šutljivac.“