Recenzija knjige: Odanosti

„Théo pije alkohol kao da hoće umrijeti.“

Delphine de Vigan poznata je francuska književnica koja spada među one koji bez ustručavanja progovaraju o temama o kojima je lakše šutjeti. Još jednom i suviše uvjerljiva, precizna, s rečenicama koje zaustavljaju vrijeme. Svatko tko je čitao djela ove hrabre žene zna što može očekivati – suočavanje s dubinama koje svatko ponaosob želi otkriti ali se boji zaroniti u toliki mrak. Nevidljivo i neizrecivo „prevodi“ na svoj poseban i prepoznatljiv način u obliku prekrasnih kombinacija riječi.

U Odanostima se priča vrti oko Théa, jednog od četiri glasa u romanu, dvanaestogodišnjeg dječaka čija je osjetljiva i nevina duša opterećena samoćom, nerazumijevanjem i obiteljskim zanemarivanjem. Roditelji su mu rastavljeni, ali okružen hladnoćom s jedne a depresijom s druge strane, kamo god pošao, nailazi na situacije s kojima se ne zna nositi. Umjesto igre, učenja i čarolija odrastanja, njegovi su dani ispunjeni vječnim nemirom i željom za bijegom. Ne znajući odnosno ne moravši znati na kojem se putu nalazi promjena za kojom žudi, tipično mladenački prepušta se sve opasnijoj igri opijanja.

Njegovo čudno ponašanje počinje primjećivati učiteljica Hélène. Njezina je nesreća u tome što je i sama bila žrtva, realno i puno groznijih okolnosti jednog djetinjstva. No  uspjela se izvući i nastaviti svoj život (mada se o njegovoj kvaliteti može posebno pisati). Zbog poznavanja vlastitih ponašanja, pogleda i općenito stanja u tom razdoblju, bez problema prepoznaje iste obrasce u Théu. Iskreno je brižna, zabrinuta i odgovorna, i bilo bi lijepo da se ispostavi da je to bilo dovoljno za spasenje.

Mathias je Théov vjeran prijatelj, senzibilizirano i empatično dijete koje svoje vrline nije znalo kanalizirati u dobrom i pravom smjeru.

Njegova majka, Cécile, zabrinuta je pak za njega jer vidi da druženje s Théom ne donosi njezinom sinu ništa dobro. No i ona je nesposobna djelovati kako bi trebala jer se i sama našla ispod svog crnog oblaka. Iznenadno otkrivanje suprugove tajne tjera je na preispitivanje sebe, njega i njihovog odnosa, te u razmišljanje o sklonostima, tajnama i najskrivenijim potrebama i osjećajima ljudskog bića.

„Zar se toliko ljudi mijenjaju? Zar svatko od nas u sebi nosi nešto za što nema imena, što se jednog dana na toplini plamena može pojaviti kao gadna poruka napisana nevidljivom tintom? Zar svatko od nas u sebi skriva nijema zloduha koji se godinama u stanju praviti blesavim?“

Bez uplitanja, bez prenemaganja, a s velikim razumijevanjem, autorica progovara o aktualnim društvenim, tabuiziranim temama, ali istovremeno ne bježi od poniranja u ljudsku psihu, jer tu je najuvjerljivija i najjača.