Recenzija knjige: Lastavičja kula (Šesti dio sage o Vješcu)

Ova epska fantastična saga stigla je do šestog dijela i prati vješca Geralta i njegove kompanjone u nastojanjima da svijetu donesu pravdu i mir te da on ispuni vlastitu sudbinu. Istovremeno, u svijetu i dalje žesti rat, a dijete sudbine, princeza Cirilla, ozlijeđena je i nestala. Geralt neće odustati dok ne pronađe djevojku, no vodi utrku s okrutnim plaćenicima cara tame koji su joj za petama. Pitanje vremena je tko će ju pronaći prvi, a djevojci nije preostalo ništa drugo, nego da bježi i pokuša ostati živa.

Ajme meni koja ludnica! Sve se već toliko zahuktalo, vrije i samo što nije eksplodiralo! Dakle; što se, gdje, koliko, s kime, kada, zašto, tko ovdje našao, ne vjerujem da bih ni mogla prepričati, a da bude 100% točno. U tome me malo zeznuo i način pripovijedanja, jer nam svoje dogodovštine pričaju glavni likovi osobno, kao i neki sporedni i vraćaju se u blisku prošlost nadopunjujući priču daljom prošlosti, sadašnjosti i budućim planovima. No svidjelo mi se to! Stvarno me natjeralo da uključim moždane vijuge i da stvarno popratim radnju, onako „za pravo“, kao da sam jedan od likova.

Razmišljala sam što bih mogla reći o radnji, ali što god da napišem bit će previše informacija onima koji nisu čitali prijašnje dijelove. I zato mislim da je prvi odlomak teksta i više nego dovoljan. Za one koji žele ukratko o svakom dijelu serijala i mali subjektivni uvid u iste, evo popisa svih dijelova kronološki pa klikom na naslov otvorite što vas interesira: 1. Posljednja želja, 2. Mač sudbine, 3. Vilenjačka krv, 4. Vrijeme prezira. 5. Vatreno krštenje.

I ovaj je dio zabavan, napet, pun akcije kao i svi prijašnji, ali primijetila sam da mi nedostaju Geraltove zadaće, one osnovne. On je vještac, lovac na razna čudovišta i spodobe koje teroriziraju svijet. Zbog čitave zbrke u svijetu, zbog praćenja svoje sudbine taj je dio u ovom romanu izostao. Razumijem razlog, ali meni osobno je nedostajalo pokoje novo čudovište s kojim se mora suočiti i naravno pobijediti ga.

Stilski je Sapkowski ostao sebi vjeran i svako toliko savršeno opiše gdje se glavni likovi nalaze i na taj način nadopuni već nevjerojatnu atmosferu: „Magla koja je pokrivala Myrkvidsku šumu bila je gusta i imala je nepravilan oblik koji je u misli prizivao gomilu tučena vrhnja nabacanog na tortu rukama kuharice kojoj nisu sve na broju.“ Tako me lako nasmije pošto sam si uspjela dočarati opisano bez ikakvog problema.