Recenzija knjige: Mač sudbine (Drugi dio sage o Vješcu)

Geralt iz Rivije, rođen kao običan dječak, nije upoznao svoje prave roditelje jer je odaslan u Kaer Morhen, mjesto u kojem su se stvarali vješci. On je sada ono što su od njega napravili i to iskorištava na najbolji način. Lovac je na razna čudovišta i spodobe koje teroriziraju svijet.

Ova zbirka od šest pripovjedaka nas vodi u priobalje Geraltova doma te upoznajemo i morske nemani s kojima se mora sukobiti. Društvo mu ovaj put radi stihoklepac Maslačak, a upoznajemo i zanosnu Yennefer, Essi i ostale zanimljive individue.

Mač sudbine je druga od sedam knjiga Sage o vješcu. Cijela zbirka sadrži dvije zbirke pripovjedaka i pet romana. Prvi dio je bio napisan vrlo slično kao i nastavak, u formi kratkih priča. Ovdje su one povezanije, linijski puno bolje i s manje prekida pa priča puno ljepše teče.

Geralt iako i dalje vrlo samozatajan, otvara se prema svojim suputnicima i doznajemo o njemu nešto više: „Putujem s njima jer sam podložni golem. Jer sam gvalja slame nošena vjetrom duž ceste. Kamo bih, reci mi, trebao putovati? I zašto? Ovdje su se barem okupili takvi s kojima mogu razgovarati. Takvi koji ne prekidaju razgovor kada prilazim. Takvi, koji čak i ako me ne vole, kažu mi to u lice, ne nabacuju se kamenjem iza plotova. Idem s njima iz istog razloga iz kojeg sam pošao s tobom u splavarsku krčmu. Jer mi je svejedno. Nemam mjesta koje bi me zvalo. Nemam cilj koji bi se trebao nalaziti na kraju puta.“.