Recenzija knjige: Djevojka sa sedam imena: Priča sjevernokorejske bjegunke

Hyeonseo Lee nam piše o svojem odrastanju u gradiću na granici između Sjeverne i Južne Koreje. Djetinjstvo joj je proteklo u lijepom ozračju. Nevinost poslušnog djeteta kakva je bila, Sjevernoj Koreji je odgovarala. S godinama, nakon osnovne škole i upisa u srednju mijenjala se i razmišljala svojom glavom što nije bilo uobičajeno: „Od nas se ni na jednom satu nije tražilo da formiramo vlastite stavove, da raspravljamo ili objašnjavamo ideje.“

Spletom okolnosti našla se s druge strane rijeke i plan povratka joj se izjalovio. Novi dio života započeo je vrlo ozbiljno, teško i nemilosrdno. Skrivajući se i mijenjajući mjesta boravka, postala je djevojka sa sedam imena kako bi sačuvala živu glavu, ali i napravila nešto od svog života.

Kako je preživjela sve nedaće koje su joj stajale na putu, koliko je Sjeverne Koreje zadržala u sebi, gdje je u svemu tome bila njezina obitelj? Odgovore na ova pitanja i još puno znimljivih, tužnih, lijepih i šokantnih detalja pročitajte u iskrenoj ispovijesti djevojke koja je uspjela održati humanost i sebe bijegom od svojih korijena.

Čitajući ovu ispovijest nisam pronalazila riječi kojim bih opisala osjećaje koje su u meni budili. Još uvijek ne znam što bih rekla osim da sam šokirana, zgrožena, zapanjena, užasnuta, ali i fascinirana i ponosna. Ono što je Lee pisala o Sjevernoj Koreji je u rangu horora ili čak znanstveno fantastične priče. Ne mogu doći k sebi da takva vrsta države i dalje postoji.

Svi ti zakoni koji su sijali samo strah i zatvorenost i istrebljenje individualnih identiteta ljudi u 21. stoljeću nisu humani: „Ti su nadziratelji vrebali na prekršitelje bezbrojnih sjevernokorejskih društvenih zakona – ljude u traperu, muškarce s predugom kosom, žene koje su nosile ogrlice ili su bile namirisane stranim parfemom – sve su to bili antisocijalistički simboli moralne iskvarenosti i kapitalističke dekadencije.“

Ljudi su se otuđili u takvoj sredini. Svi su postali hladni, bojali su se iskreno pričati o bilo čemu jer su znali da će i najmanja kriva riječ završiti kobno: „Opasno je pomagati drugima. Ironija je bila u tome da nas je država, prisiljavajući nas da budemo dobri građani, sve pretvorila u tužitelje i doušnike.“ Svatko se prilagodio koliko je mogao kako bi preživio u tom sklopu mržnje prema drugačijem, mržnje prema bilo kome osim prema Velikom Vođi i njegovim besmislenim zakonima.

Tuga zbog nepravde, u kojoj i dandanas žive državljani Sjeverne Koreje, me pratila kroz cijelu knjigu. Ono što je pozitivno je to da me je podsjetila gdje ja imam sreću živjeti. Osvjestila sam svoje okruženje, svoju slobodu, pravo na mišljenje, pravo na biti ono što jesam. Ovo je roman koji ostavlja gorak okus u ustima. Neke najbanalnije svakodnevne stvari uzimamo zdravo za gotovo. Ne cijenimo ono što imamo, što je u nekim sredinama nedostižno. Čitanjem ovog romana podsjetit ćemo se što nam je u životu bitno. Zato čitajte!