Recenzija knjige: divlje iskre

Ova lijepa ljubičasta knjižica je zbirka pjesama u kojoj se svi možemo pronaći jer se u biti obraća svima nama. Govori o životnim temama, o ljubavi i gubitku, iscjeljenju i rastu, a nema osobe koja se s jednom od ovih tema nije susrela. Zbirka podsjeća na izražavanje Rupi Kaur pa oni koji nju vole i ovdje će doći na svoje.

Jednostavnim, lijepim, jakim i iskrenim rečenicama punih dubokih misli proživljavamo razne emocije na svakoj stranici. U svakoj pjesmi se osjeća unutarnja snaga koja onda vodi na promišljanje koje nas tada nagna prihvaćanju ili čak mijenjanju osobnog viđenja teme o kojoj govori.

Progovaranje kroz junakinje bajki i mitova te kroz mudrost božica je bilo interesantno osvježenje. Poznati likovi kao što su Trnoružica, Pepeljuga, Ariel, Alisa ili Atena, Afrodita i Perzefona, prikazane kao jedne od nas dobile su obilježja „običnih“ djevojaka, kao što smo mi. Kada pogledamo i bile su „obične“ jer iste nas želje vežu, istim srećama stremimo i ista nas nadanja ispunjavaju.

Volim ovu modernu poeziju jer se kod mene pokazalo da mi u zadnje vrijeme stvarno paše i da se u njoj lako pronalazim, što  mi je uvijek plus dok čitam neku knjigu. Koliko god je bilo lijepo i lagano na prvu ruku ploviti poetičnim tuđim mislima, toliko sam se vraćala i ponovno čitala i pitala se jesam li razumjela navedeno i slažem li se s istim.

Ponekad nešto tako jednostavno, što nam je već kristalno jasno, ovako izrečeno bude i jasnije, slikovitije. Izdvojila sam dvije pjesme koje su meni baš „zaiskrile“ dok sam ih čitala, a vi ćete morati sami pronaći sebe među ovim stranicama.

Sigurna sam da se svi možemo pronaći, kako u lijepim, tako i u onim manje lijepim situacijama ovdje opisanim i guštati u traženju. Za odmor od romana predlažem ovu pametnicu jer vrijeme neće biti uzalud potrošeno, a vidim ju i kao odličnu ideju za dar koji će sigurno krasiti policu i utopliti darovano srce. 

„Samotno

Tko je u tvom svijetu lažac?
Tko je izdao
tvoju nevinu, još čistu dušu
rekavši ti da će sve ovo biti lako?
Tko ti je rekao
da ljudi nisu privremeni?

Reci mi, vjeruješ li doista
da veliki prasak nije bio patnja?
Da rođenje našeg planeta nije bilo
izlazak iz jada?
Da je stvaranje našeg Sunčeva sustava
u maternici svemira bilo lako?

Nema ničega samotnijeg
u bilo kojoj prilici
od traćenja
svake mogućnosti za rast
pretvaranjem u pitanje
zašto se meni ovo događa?“

„Da barem naš um ne pamti svaku tragediju
do posljednjeg detalja i umjesto toga održava
na životu naše najsretnije uspomene.“