Recenzija knjige: Molim te, pazi na mamu

Ono što sigurno znam je da nikad neću zaboraviti ovu knjigu, i da ću joj se sigurno vratiti. Ono što ne znam je kako prenijeti sve misli i osjećaje koje je izazvala u meni i koje mislim da bi izazvala u drugima. Ruku pod ruku sa strahopoštovanjem, pokušat ću.

Konkretne radnje nema previše. 69-ogodišnja So-nyo na peronu podzemne željeznice u Seoulu odvoji se od muža – točnije, on se (kasnije neprežaljenom) navikom brzog koraka odvoji od nje – i ona nestane u gužvi. Od tada joj se gubi svaki trag. Obitelj je naravno zabrinuta pa djeca zajedno s ocem poduzimaju sve kako bi je pronašli.

Osim što će se fizički kretati po odabranim mjestima, odlučuju napraviti i letak. No pri slaganju slike i teksta za letak nastaju prva mimoilaženja i neugodnosti kad shvate da nitko nema njezinu fotografiju, a ne mogu se usuglasiti niti oko datuma njezina rođenja. Sve ovo samo je uvod u neistražene i zanemarene dubine odnosa među članovima ove obitelji.

Priča teče u četiri odnosno pet narativnih tokova – peti je isti kao i prvi pa je stvorena tako lijepa zaokružena cjelina. Vrlo je zanimljiv način na koji autorica mijenja perspektive. Naime, za prvo pripovijedanje, odnosno prvo i peto, zadužena je starija kći, ali joj autorica ne prepušta riječ kako smo navikli, već progovaraju skupa na neki način, kao da autorica njoj samoj prenosi njena vlastita sjećanja (npr. Jednom si joj rekla...). Dakle pisano je u drugom licu jednine, ali na način da se autorica obraća njoj, a ne ona nama. Možda nije ni točno reći autorica, jer djeluje kao neka viša sila, kao božanstvo koje ima uvid u sve naše misaone doživljaje. Ista je stvar i u trećem dijelu u kojem slušamo suprugova opravdanja.

Drugi je dio rezerviran za misli i sjećanja starijeg sina, a pripovijedanje teče u najuobičajenijem trećem licu. A četvrti je pak dio majčina priča, također u drugom licu, ali kroz prvo, odnosno prvo kroz drugo – Jednom sam ti rekla. A ono što je u njenom pričanju zanimljivo jest gotovo sposobnost da priča iz umova ostalih likova (opet poput svemoćnog božanstva), koje jedino na ovaj način i možemo upoznati, a posebice je dobar dio u kojem je dan prikaz odnosa s mlađom kćeri. Možda djeluje zbunjujuće, kao lekcija iz gramatike hrvatskog jezika, ali nije.

Kad budete čitali, sve će teći lako i prirodno, samo sam htjela naglasiti spretnost i sposobnost autorice da istraži i iskoristi neke drugačije načine pisanja i pričanja. Jer ne mora se biti vjeran jednom stilu, jednoj liniji koja će ići logičnim putem. U ovom slučaju nismo dobili svačije poglede na situaciju i prijašnja događanja, kako smo možda pomislili kad je priča krenula da ćemo se pojedinačno susresti sa svim članovima ove obitelji. Ali ljepše je ovako, originalno nadasve, i životno, jer ni život nije jednoličan, pa često ni logičan, niti nam daje pristup svemu što bismo htjeli. A mogla sam i jednostavno reći da je forma ono što stilski djelu daje iznimnu vrijednost, da je pripovijedanje vrlo spretno obavljeno.

No ono što će ipak ostaviti trag kad zaklopimo knjigu jest sam sadržaj i razvoj priče. Vrlo fino i vrlo suptilno, na način koji ostavlja mjesta vlastitom preispitivanju i tumačenju, bavi se temama kajanja i grižnje savjesti, kao i neizvršenim opomenama, neispunjenim obećanjima i mudrostima koje su došle prekasno. Cijeli se roman, iz čije god perspektive gledali, temelji na sjećanjima koja su potaknuta sadašnjim događajima. Iz svakog novog para očiju dobijemo detalje koji nam pomažu stvoriti potpunu priču.

U osnovi, ovo je priča o majčinstvu tako divna, tako krhka i dirljiva. Mama je jednog dana nestala, ali pravo pitanje je što je nestajalo godinama, koji su razlozi emocionalnih daljina koje su se dogodile između majke i djece, između žene i muža. Svaki član obitelji potresen je i prestrašen i to ne samo zbog mame, nego i zbog sebe. Svatko od njih pronalazi krivnju u sebi, razloge djela odnosno nedjela koja su dovela do nesretnog događaja. Optužuju se i svjesni su svojih pogrešnih postupaka, no prekasno. I neka se ne radi o smrtnim grijesima i neka nema zlih osoba, činjenica je da je mnogo dijelova mamina života prošlo nezapaženo, od nepismenosti preko bolesti do snova.

I u tome i jest njihova krivnja, a ovo putovanje u skrivene kutke duše i uma njihov su djelomično i sebičan pokušaj da se ipak opravdaju i iskupe, da situaciju učine podnošljivom. Jer stil života u kojima su uvijek zauzeti i opterećeni svojim problemima doveo je do otuđivanja i zanemarivanja, do fokusiranja na ono što su željeli čuti i vidjeti, a ne ono što se zbilja događalo.