Recenzija knjige i serije: Belgravia

Za ovog ste autora barem čuli, ako već niste imali priliku čitati ga. Ako vam šapnem „Downton Abbey“, sve će postati jasnije...

Radnja romana započinje jedne večeri, 15. lipnja 1815. godine, tri dana prije stvarne bitke kod Waterlooa (zemljopisno smještenog u današnju Belgiju). Iako je tadašnja carska francuska vojska poražena od strane britanske vojske i njenih saveznika, pobjednici su također pretrpjeli gubitke, a među njima je bila i nekolicina mladića prisutnih na balu vojvotkinje od Richmonda.

Bila je to vrlo važna večer za Sophiju Trenchard, kćer glavnog dobavljača vojvode od Wellingtona (stvarnog zapovjednika britanske vojske), a zašto je tomu tako saznat ćemo u priči ispričanoj 25 godina kasnije. Obitelj Trenchard postat će obitelj u usponu i preseliti se u novu mondenu četvrt Londona, zvanu Belgravia.

Za te novopečene bogataše postoji fini francuski naziv „ nouveau riche“. Malo starije generacije „balkanskog regiona“ sjetit će se Jovana Sterije Popovića i njegove knjige Pokondirena tikva, o umišljenoj osobi malograđanskog načina života i shvaćanja (skorojević), dok izraz „pokondiriti se“ znači pretvarati se da si nešto što nisi, svakako nešto bolje od onoga od čega si počeo. (izvor: Vijenac 398, Jezikoslovlje, Nives Opačić)

Sve ovo navedeno, moja bi svekrva kratko opisala: „ono kad uskočiš iz opanka u cipelu“.

(fotografija posuđena sa stranice www.alamy.com – Eaton Square, Belgravia, London)

Fellowes će to pak ovako reći: „Njezin muž stavio je žvale u usta, a uzde predao ljudima kojima nije bilo stalo do njega, nego samo do dobiti koju im može pribaviti. U svemu tome, Annein je zadatak bio da se preodijeva pet puta dnevno, sjedi u velikim salonima kod nimalo srdačnih žena i potom se vraća kući.“

Dosadno? Možda, kako komu.

Bilo mi je zanimljivo uskočiti natrag u 19. stoljeće, zamišljajući raznorazna primanja, balove, garderobu dama i gospode onoga vremena. Draže mi je bilo upotrebljavati maštu na način „tko bi mogao glumiti u seriji... kakve haljine će nositi“ itd., itd. Osjećala sam potrebu svako toliko na taj način odlutati jer sâm roman mi nije ponudio dobrodošlicu prilikom ulaska.

Znači, kad mi se roman jako sviđa, ja sam dio njega i družim se s tim likovima. U protivnom, uđem i izađem. U ovom, pak, slučaju nije se dogodilo ni jedno ni drugo. Radnja je jednostavna, postoji tajna koju čitatelj sazna na početku i čeka kako će to autor rasplesti do kraja. Sve je to dobro, ali ne obara s nogu. Moja je ocjena visoka i utemeljena na staroj slavi. Vjerujem da će mi autor to oprostiti, ali za mene je Fellowes sinonim za Downton, što složit ćete se, nije ni loše.

Mnogi će reći kako sve ovo izgleda poput scenarija za film ili seriju i neće biti u krivu. Ako smo se informirali o autoru, onda znamo da se radi o glumcu, redatelju i producentu (da je pisac, u to smo se već uvjerili). Za seriju Downton Abbey, s početka osvrta, nagrađen je s tri nagrade Emmy. Priznat ću vam – dvaput sam ju odgledala.