Recenzija knjige: Hitlerove kušačice

Dugo sam, ali usputno slušala o ovoj knjizi. Nisam pokušala otkriti što naslov sugerira, jer poznajem sebe i znam da me ratne priče ne privlače. No jednog sretnog jutra izvukla sam knjigu ispod hrpe i pročitala par rečenica zbog kojih sam prekinula sve što sam radila i okrenula prvu stranicu. To su bile ove rečenice:

„Jesen, 1943., dvadesetšestogodišnja Rosa Sauer nakon bombardiranja Berlina dolazi u Gross-Partsch k roditeljima svoga zaručnika koji se kao njemački vojnik bori na ruskom frontu. Ubrzo je s ostalim djevojkama pozvana u obližnje Hitlerovo tajno sklonište Vučji brlog. Zatvorene u blagovaonici pod budnim okom čuvara, s raskošnom hranom pred sobom, djevojke će triput dnevno kušati obroke spremljene za Hitlera i tako jamčiti da hrana nije otrovana.

Dijeleći iskustvo straha pred mogućim nastupom brze smrti skrivene u svakom ukusnom zalogaju, među djevojkama se rađa prijateljstvo i savezništvo, ali i netrpeljivost i nesuglasice. Kada se u Vučjem brlogu pojavi novi zapovjednik, sijući još veći teror među kušačicama, Rosa će se iznenada naći u vrtlogu emocija. Nadahnut svjedočanstvom Margot Wölk, roman Hitlerove kušačice suptilna je priča o ljudskoj prirodi i odnosima, koja propituje kako preživjeti a ne izgubiti ljudskost.“

Ovo piše na unutranjoj strani korica knjige u nakladi OceanMore i ne sjećam se da me ikada ijedna knjiga privukla tematikom kao ova. Privukla me jer nisam raspolagala informacijom da se ovo doista događalo. Svi smo slušali o raznim ratnim grozotama, no ovo je jedna posve drukčija perspektiva ratnog užasa. Dozvolilo se zanemariti živote deset djevojaka u korist jednog važnog želudca. Moralo se svaki dan iznova strepiti od smrti samo kako bi živio Führer. Moć koja je upotrebljena na najgori mogući način: jedan život iznad ostalih.

„- Nije vam dopušteno ustati. Ostat ćete sjediti za stolom do novih zapovijedi. U tišini. Ako je hrana onečišćena, otrov će ubrzo ući u krvotok. SS-ovac nas je motrio jednu po jednu prateći našu reakicju. Nismo ni disale. Zatim se opet obrati onoj ženi koja je bila ustala. Nosila je dirndl, možda je pokazivala poštovanja. - Samo mirno, dovoljan je jedan sat, reče joj. - Za jedan sat bit ćete slobodne. Ili mrtve.“

Čitajući početak knjige posebice, koji je puno dojmljiviji nego daljnje zaplitanje radnje, ne možemo ne osjetiti unutarnje stanje ovih djevojaka, kada se istovremeno isprepliće žudnja i potreba za hranom u vremenu u kojem većina gladuje i strah jer im ta ista nenamijenjena hrana može oduzeti život. Horor dakle nije bio rezerviran samo za logore i Židove – nitko nije bio pošteđen uzvišenog žrtvovanja za cilj koji se nije smio dovesti u pitanje. Pogotovo ne žene.

„Raditi za Hitlera, žrtvovati život za njega, ne čine li to svi Nijemci? Ali to da bih mogla progutati otrovanu hranu i tek tako umrijeti, bez ijednog ispaljenog metka, bez praska, Josephu je to bilo neprihvatljivo. Mučka zakulisna smrt, dostojna miša, a ne junaka. Ženama nije suđena junačka smrt.“

Biti u stanju svakodnevne agonije (jer svaki dan vraćale su se kućama da bi ih sutra ujutro opet odveli) uznemirujuća je koliko teška, jer svi se osjećaji straha i strepnje prenose iz Rosinih riječi na nas, izazivaju u nama suosjećanje koliko i nelagodu. Autorici tu sve pohvale. Jedno je objektivno znati da su neke situacije mučne, a drugo je uspjeti stvarno i opipljivo prenijeti slojevitost tih silnih emocija, gotovo prisliti nas da ih i mi osjećamo.

„Gledala sam Hertu i Josepha onkraj prozorčića umrljana kišnim kapima. Ona je stajala na vratima, podignute ruke unatoč artrozi, a on je i dalje u ruci držao napuklo jaje. Gledala sam kuću – crijepove odoljena što su u busenovima rasli na golome tlu – dok nije nestala iza zavoja. Gledat ću je tako svakog jutra, kao da je svaki put zadnji, sve dok jednom ne prestane u meni buditi bol.“

Kroz cijelu knjigu provlače se pitanja života i preživljavanja, važnosti života općenito u svijetu u kojem je sve drugo važnije od njega samoga. Ispravak: jedan je život važniji od drugoga. Spoznaja te činjenice koje smo mada uvijek bili svjesni kroz razne priče iz prošlosti, ne čini ipak razliku u našim životima. Većinom. Autorici je ipak učinila razliku. Rosella Postorino tu je zastrašujuću spoznaju potvrđenu mučnim svjedočanstvima prenijela na papir. I toliko je snažna i direktna i bolno realna u mislima i opisima da ih ne treba ni proširivati.