Recenzija knjige: Prema istinitoj priči

Nenamjerno, ne zbog toga da zvuči dobro, dugo sam stajala nasuprot bijele Wordove pozadine, kao i naša protagonistica, razmišljajući što napisati. Onda sam išla pročitati što drugi kažu, jer baš kao što volim pisati recenzije, volim ih i čitati. Pa mi je laknulo kad sam vidjela da je francuska književnica Delphine de Vigan poznata po svom poigravanju s fikcijom i stvarnosti. Jer je upravo to ono što me tijekom čitanja kopkalo – što je istinito, a što izmišljeno. I isto sam tako morala pozvati Google u pomoć da si potvrdim da se na njen prethodni roman – „Ništa se ne opire noći“ – na neki način nadovezuje ovaj, i da sam to prije znala, vjerojatno bih s njim započela. No nije ni ovo krivo, dapače.

Čitajući ovu knjigu, može se vrlo lako zaključiti da je opus Delphine de Vigan u velikoj mjeri povezan s njenim privatnim životom. Provjerit ću kako to izgleda s prijašnjim romanom, no s ovim, iako svi dokazi upućuju na to da je ovo svojevrsna autobiografija (protagonistica se zove Delphine, suprugovo ime je također isto, podudaraju se objavljena književna djela, itd.), neka iskra sumnje i dalje tinja. Kao da ni mi a ni autorica ne može do kraja u to povjerovati. Zbilja je neku posebnu atmosferu oko svega toga uspjela stvoriti i na tome sve pohvale. A o čemu se zapravo radi? Posudit ću još jednom ono što piše na unutrašnjosti korica naklade OceanMore jer evo već tko zna koji put uspijevaju složiti uvod u knjigu koji zbilja pogađa u samu srž.

„Tajanstvena L. utjelovljuje sve ono čemu se Delphine oduvijek divila – elegantna je, ženstvena i sofisticirana te ima nevjerojatnu sposobnost pronalaženja pravih riječi u pravom trenutku. Delphine je susreće u trenutku postizanja iznimna uspjeha netom objavljenim romanom, no posve je iscrpljena od pisanja, čitatelja i ogromna zanimanja medija. Zbog svega je u kreativnoj blokadi, više jednostavno ne može napisati ni riječi.
L. intuitivno osjeća Delphininu ranjivost i bez žurbe, ali posve sigurno, zauzima povlašteno mjesto u njezinu privatnom životu. Kako im se životi sve više i više isprepliću, ova priča o prijateljstvu ubrzano se uozbiljuje i pokazuje zloslutne znakove toksičnosti. Delphine de Vigan iznimno vješto hoda po tankoj liniji između stvarnosti i fikcije te pruža pronicavu i moćnu dijagnozu epohe opsjednute Istinitim.“

Dakle, „dvije“ su glavne ženske uloge – za jednu (ne)znamo da je autorica, a od druge imamo samo inicijal s točkom. Veselo društvo. Delphine je u kreativnoj blokadi, ne može niti olovku držati u ruci, a publika i nakladnici čekaju da objavi sljedeći roman koji neće zaostajati za prethodnim. To je ujedno i motiv nastanka romana, ta poznata blokada i vražje nestrpljenje zbog sljedećeg teksta.

Usred tog kaosa i borbe sa samom sobom, naša protagonistica upoznaje tajanstvenu L. koja je na prvi pogled sve ono što Delphine nije – samouvjerena, svoja, konkretna, žena koja ima odgovore na sva pitanja, koja s lakoćom ide kroz život, koja živi jedino onako kako valja – u sadašnjem trenutku. No kako vrijeme odmiče, postaje jasno i nama i Delphine da ovaj odnos jedan od onih toksičnih, za koje znaš da ti ne rade dobro ali ne znaš točno zašto ni kako, ni što poduzeti. Ipak u jednom trenutku Delphine preuzima kontrolu nad svojim životom i bježi iz rupetine u kojoj se našla zbog „prijateljstva“ s L.